Legende
Crna kraljica

Crna kraljica

Od mnogih vlasnika Medvedgrada najzloglasnija je bila Crna kraljica.

Ne postoje povijesni dokazi koji bi dokazali o kojoj se vlasnici točno radi, s obzirom na to da su čak četiri bile udovice te stoga odjevene u crno: vojvotkinja Margarita, kćer njemačkog cara Ludovika i udovica Stjepana, brata ugarskoga kralja Ludovika, Beatrica Frankopanka, udovica Ivana Korvina a zatim Jurja markeza braniborskog, Katarina Brankovićka, udovica Ulrika, posljednjega kneza Celjskog i Barbara Celjska, udovica kralja Sigmunda.

Uz Barbaru Celjsku, još su dvije kraljice, obje imenom Marije,  bile vlasnice Medvedgrada: Marija, žena kralja Bele IV i Marija, prva žena kralja Sigmunda. Kao i četiri udovice, i ove dvije Marije su bile odjevene u crno ruho. Prva žalujući za djecom koja su umrla, a druga za roditeljima. 

S obzirom na toliku količinu žena odjevenih u crno, a kako se nijedna od njih osobno nije zamjerila nikome od svojim podanika ili susjeda, barem ne da o tome postoje povijesni zapisi, teško je ustvrditi koja je od njih, ako je ijedna, Crna kraljica o kojoj se ispredaju priče.

Imajući u vidu da se u narodu, bez obzira na nedostatak dokaza, Crnom kraljicom najčešće smatra Barbara Celjska, tako su i moje priče o Crnoj kraljici zapravo priče o Barbari Celjskoj.

 


Barbara Celjska

Barbara Celjska, (1392; † Melnik, Češka, 11. srpnja 1451.), kći hrvatskog bana Hermana II. Celjskog i grofice Ane von Schaunberg.

Žena ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda Luksemburškog koja ga je u vladanju zamjenjivala za njegovih dugotrajnih izbivanja iz Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva. Kako bi sebi osigurala vlast, odupirala se da prijestolje naslijedi Albert II. Habsburgovac, koji se oženio njenom kćeri Elizabetom. No, Albert je ipak zavladao te ju zatočio u Požunu. Nakon svog oslobođenja Barbara bježi u Poljsku. U Češku se vraća nakon Albertove smrti gdje umire od kuge.

Papa Pio II žigosao je njezin život kao razuzdan i poročan, međutim, teško da njegove riječi imaju neku težinu. Barbara Celjska je bila žena, pametna i sposobna, što u to doba, a ni danas, nisu osobine koje se kod žene podržavaju.

Jednako tako njezino bavljenje alkemijom nije nailazilo na odobravanje.

Neosporno je da je Barbara u svom političkom djelovanju pokazivala veliku oštroumnost i političko umijeće što se mnogima nije sviđalo.

Vjerojatno je sve navedeno dovelo do toga da je se proglasi poročnom i zlom, umjesto ambicioznom i uspješnom.

Nije da se takve stvari ne događaju i danas.

 


 

Legende o crnoj kraljici

 

Legende govore da je uvijek bila obučena u crno i izuzetno zla. Imala je gavrana kojeg je obožavala. Kad se naljutila ili je tko što skrivio zapovjedila je gavranu da napadne čovjeka kojeg bi on kandžama i kljunom usmrtio. Iz šale je znala gavrana naputiti na svoje dvorjane, no oni su se naučili obraniti.

Pričalo se kako je svoje ljubavnike kad bi ih se zasitila bacala s kule u smrt, ili ih je pustila u kavez s veprom. Uživala je promatrajući kako vepar ubija nesretnika.

​Jedna od najpoznatijih je ona o Medvedgradskom gavranu.

 

Medvedgradski gavran 

„Pripovijeda narod da je Crna Kraljica, stanujući u Medvedgradu, imala jednog ogromnog crnog gavrana, kog je osobito ljubila i njegovala, te s kojim je čitavoj okolici zadavala veliki strah. Kadgod bi se naime na nekog razljutila, ili kad bi tko od njezinijeh podložnikah štogod sakrivio bio, običavala bi ona zapovjediti svome gavranu da tog čovjeka napadne. Gavran bi onda razljućen poletio na takvog čovjeka i stao bi mu derati meso, vaditi oči, čupati kosu, obrve i brkove i tako bi ga dugo mučio dok bi isti čovjek pod njegovimi pandžami ili umro ili sav nemoćan te izranjen ležeći ostao. Kadikad običavala bi Crna Kraljica istoga gavrana napustiti također za šalu na svoje dvorjane, nu ovi znali bi se braniti proti njemu te ih zato nije mogao onoliko raniti i izmučiti koliko druge nevješte, osobito proste ljude.
Kod ove pripovijesti pada nam nehotice na um korvinski gavran, pod kojim simbolom uzdrža valjda narod u uspomeni svoje medvedgradske gospodare, Matijaša i Ivana Korvina, te ovoga udovu Beatricu Frankopanku, koji su u svom grbu imali gavrana te, kao što su ga bili uzidali na tornju remetske crkve, isto tako mogli su uresiti š njime i medvedgradske zidine, a može bit i svoje stražare i vojnike.“

I. Kukuljević, Narodne pripovijesti o Medvedgradu, Arkiv za povjetsnicu jugoslavensku, Zagreb, Knj. 3., 1854., str. 131. = Stari i novi Zagreb, Sv. I., snopić 5., str. 158

Upravo zbog  pojave medvedgradskog gavrana u pričama, simbola Matijaša i Ivana Korvina, medvedgradskih gospodara koji zbog svoje tiranije nisu ostali u dobom sjećanju onima kojima su vladali, sumnja često pada na Beatricu Frankopansku, udovicu Ivana Korvina.

I ona je, baš kao i Barbara Celjska, bila  lijepa i jaka žena. moćna i bogata, što je mogućno dovelo do toga da je proglase zlom umjesto sposobnom. Kako je Beatrica kao mlada ostala udovica te nosila crno, jednako se kao i Barbara uklapa u priču o Crnoj kraljici.

 

Slika preuzeta s interneta