medvedgrad

 

Nekada davno, u doba svog nastanka, Medvedgrad je za naše prostore bio velik i za održavanje skup grad. Smješten na južnim padinama planine Medvednice, na brdu Mali Plazur predstavljao je idealno mjesto za nadzor svega što se prostiralo do Turopolja na jugu. Njegovom gradnjom dobiveno je i izvanredno mjesto za kontrolu prometnih puteva od Slavonije prema zapadu.

 

Marija Jurić Zagorka u svojim djelima također se doticala Medvedgrada kroz njegovu povijest. U njenom romanu Gordana opisana su mnoga zbivanja temeljena na povijesnim činjenicama kojima se Zagorka koristila i mnogim legendama koje su malo pomalo nagrizane zubom zaborava. Poznata Grička vještica također se dotiče Medvedgrada, u ljubavnoj priči koriste se neke od legendi vješto utkane u roman. Posebna je zanimljivost legenda (ili stvarna priča?) o  tunelima koji ispresijecaju podzemlje Gornjeg grada i Kaptola, a neki vode i do Medvedgrada, kao i Susedgrada.

 

Vrlo je često mijenjao gospodare te ih je promijenio čak 107 u sedam stoljeća svoga postojanja. Rijetko si je tko mogao priuštiti grad koji je zahtijevao toliko puno ulaganja. Što je vrijeme prolazilo, to je Medvedgrad postajao sve neželjeniji posjed te se nakon potresa 1590. u njemu jedva moglo i stanovati.
Nakon sloma Zrinsko-frankopanske urote 1671. g. Medvedgrad je preuzela kraljevska komora, no on se već tada u izvorima naziva ruševinom.

 

 

Tko želi saznati više o Medvedgradu, može početi odavde

Medvedgrad

 

 

crna kraljica


Od mnogih vlasnika Medvedgrada najzloglasnija je bila Crna kraljica.

Ne postoje povijesni dokazi koji bi dokazali o kojoj se vlasnici točno radi, s obzirom na to da su čak četiri bile udovice te stoga odjevene u crno: vojvotkinja Margarita, kćer njemačkog cara Ludovika i udovica Stjepana, brata ugarskoga kralja Ludovika, Beatrica Frankopanka, udovica Ivana Korvina a zatim Jurja markeza braniborskog, Katarina Brankovićka, udovica Ulrika, posljednjega kneza Celjskog i Barbara Celjska, udovica kralja Sigmunda.

Uz Barbaru Celjsku, još su dvije kraljice, obadvije imenom Marije,  bile vlasnice Medvedgrada: Marija, žena kralja Bele IV i Marija, prva žena kralja Sigmunda. Kao i četiri udovice, i ove dvije Marije su bile odjevene u crno ruho. Prva žalujući za djecom koja su umrla, a druga za roditeljima. 

S obzirom na toliku količinu žena odjevenih u crno, a kako se nijedna od njih osobno nije zamjerila nikome od svojim podanika ili susjeda, barem ne da o tome postoje povijesni zapisi, teško je ustvrditi koja je od njih, ako je ijedna, Crna kraljica o kojoj se ispredaju priče.

 

Imajući u vidu da se u narodu, bez obzira na nedostatak dokaza, Crnom kraljicom najčešće smatra Barbara Celjska, tako su i moje priče o Crnoj kraljici zapravo priče o Barbari Celjskoj.

 

 

barbara celjska

 

Barbara Celjska, (1392; † Melnik, Češka, 11. srpnja 1451.), kći hrvatskog bana Hermana II. Celjskog i grofice Ane von Schaunberg.

 

Žena ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda Luksemburškog koja ga je u vladanju zamjenjivala za njegovih dugotrajnih izbivanja iz Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva. Kako bi sebi osigurala vlast, odupirala se da prijestolje naslijedi Albert II. Habsburgovac, koji se oženio njenom kćeri Elizabetom. No, Albert je ipak zavladao te ju zatočio u Požunu. Nakon svog oslobođenja Barbara bježi u Poljsku. U Češku se vraća nakon Albertove smrti gdje umire od kuge.

 

Papa Pio II žigosao je njezin život kao razuzdan i poročan, međutim, teško da njegove riječi imaju neku težinu. Barbara Celjska je bila žena, pametna i sposobna, što u to doba, a ni danas, nisu osobine koje se kod žene podržavaju.

Jednako tako njezino bavljenje alkemijom nije nailazilo na odobravanje.

Neosporno je da je Barbara u svom političkom djelovanju pokazivala veliku oštroumnost i političko umijeće što se mnogima nije sviđalo.

Vjerojatno je sve navedeno dovelo do toga da je se proglasi poročnom i zlom, umjesto ambicioznom i uspješnom.

Nije da se takve stvari ne događaju i danas.

 

 

 

 

Sjedila je kraj prozora i zurila u ono što se nalazilo s druge strane stakla. Crna ju je ptica, sjajna perja i ponosna držanja, promatrala sa znatiželjom, ili, čak štoviše, s očekivanjem. Ptica kljucne tri puta po staklu, no Barbara na to samo duboko uzdahne i prstima prođe kroz crnu kosu.

 

legende o crnoj kraljici

Legende govore da je uvijek bila obučena u crno i izuzetno zla. Imala je gavrana kojeg je obožavala. Kad se naljutila ili je tko što skrivio zapovjedila je gavranu da napadne čovjeka kojeg bi on kanđama i kljunom usmrtio. Iz šale je znala gavrana naputiti na svoje dvorjane, no oni su se naučili obraniti.

Pričalo se kako je svoje ljubavnike kad bi ih se zasitila bacala s kule u smrt, ili ih je pustila u kavez s veprom. Uživala je promatrajući kako vepar ubija nesretnika.

 

​Jedna od najpoznatijih je ona o Medvedgradskom gavranu.

 

medvedgradski gavran

 

„Pripovijeda narod da je Crna Kraljica, stanujući u Medvedgradu, imala jednog ogromnog crnog gavrana, kog je osobito ljubila i njegovala, te s kojim je čitavoj okolici zadavala veliki strah. Kadgod bi se naime na nekog razljutila, ili kad bi tko od njezinijeh podložnikah štogod sakrivio bio, običavala bi ona zapovjediti svome gavranu da tog čovjeka napadne. Gavran bi onda razljućen poletio na takvog čovjeka i stao bi mu derati meso, vaditi oči, čupati kosu, obrve i brkove i tako bi ga dugo mučio dok bi isti čovjek pod njegovimi pandžami ili umro ili sav nemoćan te izranjen ležeći ostao. Kadikad običavala bi Crna Kraljica istoga gavrana napustiti također za šalu na svoje dvorjane, nu ovi znali bi se braniti proti njemu te ih zato nije mogao onoliko raniti i izmučiti koliko druge nevješte, osobito proste ljude.
Kod ove pripovijesti pada nam nehotice na um korvinski gavran, pod kojim simbolom uzdrža valjda narod u uspomeni svoje medvedgradske gospodare, Matijaša i Ivana Korvina, te ovoga udovu Beatricu Frankopanku, koji su u svom grbu imali gavrana te, kao što su ga bili uzidali na tornju remetske crkve, isto tako mogli su uresiti š njime i medvedgradske zidine, a može bit i svoje stražare i vojnike.“

 

I. Kukuljević, Narodne pripovijesti o Medvedgradu, Arkiv za povjetsnicu jugoslavensku, Zagreb, Knj. 3., 1854., str. 131. = Stari i novi Zagreb, Sv. I., snopić 5., str. 158

 

Upravo zbog  pojave medvedgradskog gavrana u pričama, simbola Matijaša i Ivana Korvina, medvedgradskih gospodara koji zbog svoje tiranije nisu ostali u dobom sjećanju onima kojima su vladali, sumnja često pada na Beatricu Frankopansku, udovicu Ivana Korvina.

I ona je, baš kao i Barbara Celjska, bila  lijepa i jaka žena. moćna i bogata, što je mogućno dovelo do toga da je proglase zlom umjesto sposobnom. Kako je Beatrica kao mlada ostala udovica te nosila crno, jednako se kao i Barbara uklapa u priču o Crnoj kraljici.

 

 

Medvedgradski gavran se spominje u priči

Barbarin dom

jednoj u nizu priča o Barbari Celjskoj koju sam napisala i koje još uvijek pišem kad za to nađem vremena.

Gornji je citat upravo iz te priče.

 

Šutnja je zlato

Lucifer je sjedio u atriju kojeg su nedavno proširili i čitao Platona na popodnevnom suncu, udobno zavaljen u kožnu fotelju. Odjeća iz 18. stoljeća preko koje je nehajno prebacio grimizni kućni haljetak govorila je Barbari gdje je bio prije nego se jutros pojavio u Medvedgradu.

 

 

 

 

Prokletstvo Crne Kraljice

Kad su Turci stigli podno Medvedgrada nitko joj nije htio pomoći zbog njenog groznog ponašanja. Zato je pozvala vraga i zaklela se: “Pukni vrag, dam ti Medvedgrad i sebe”, bile su njezine riječi koje je kasnije požalila. Htjela je vraga prevariti, ali je na kraju umrla prokleta.

Vrag se odazvao njenim ponudama i otjerao Turke. Tad je ona htjela prevariti vraga da poništi kletvu. Ponudila je dvanaest vjedara zlata onome tko ju triput prenese oko tvrđave. To nije nikome uspjelo zbog paklenih stupica koje je vrag postavio. Zbog toga je postala još više prokleta.

Kad je umrla pretvorila se u zmijsku kraljicu, a njene podanice zmije čuvaju njeno zlato koje je sakriveno negdje u podzemnim hodnicima što vode na Kaptol, ili čak možda negdje u hodnicima na Griču.

Postoji jedna priča da je neki mladić uspio ubiti zmiju, ali se bojao uzeti zlato jer je znao da je prokleto.

Nakon rata pak, vođeni pričama o zakopanom blagu, brojni avanturisti su prekapali po ruševinama grada, te potkapali južnu kulu, koja se tada urušila. Stare fotografije svjedoče o njenom postojanju, a obnovljena je 1994. godine.

 

Barbarina odlučnost da spasi svoj Medvedgrad po cijenu sklapanja pakta s vragom ponukala me da pokušam sagledati kako bi taj dogovor izgledao s njezine strane, a ne sa strane onih koji je smatraju prokletom.

Tako je nastao niz priča o Barbari i Luciferu, i Medvedgradu koje ne samo da nije pao, već je Luciferovom intervencijom ostao upravo onakav kakav je bio u doba kad je pakt sklopljen, 1433. godine. Ostaci nekad velebnog grada-utvrde koje još možemo vidjeti na Malom Plazuru samo su iluzija kojom Svjetlonoša štiti svoj posjed.

A Barbara, osjeća li se ona prokleto?

 

Odgovore možete naći u prvoj priči o Barbari i Luciferu koja počinje 1433. na kuli s koje su zajedno promatrali nadiranje Turaka prema Medvedgradu.

 

Šutnja je zlato

 

Kada je preuzeo Medvedgrad, Lucifer je odlučio očuvati ga onakvim kakav je bio. Potresi i vrijeme narušavali su izgled srednjovjekovnog zamka samo izvana, ostavljajući od nekoć prekrasne građevine samo ostatke ostataka. No iznutra, Medvedgrad je još uvijek bio grad u kojem je Barbara Celjska stolovala.

Gupčeva glava na Markovom trguGupčeva glava

 

 

Blago podno Medvedgrada

“Još prošlih godina, nekako oko g. 1753. bio se proširio glas da je Jelačić s građaninom Karlom Softićem na više mjesta tražio blago i da je stvarno kopao u Vlaškoj ulici kod svog predija i na drugim mjestima, što ni on sam nije poricao. Po savjetu neke vračare tražio je blago u napuštenoj tvrđavi Medvedu i tu kopao. Neki dječak iz pučke škole, podrijetlom iz Istre, koji je živio od prosjačenja i od milosti samilosnih Zagrepčana, inače nakazan jer je imao grbavo tijelo i bio zgrčen posvuda osim na licu, bi od njih unajmljen za kopanje blaga na Medvedu. Od tada ga nitko nije više vidio. Neki su govorili da su ga spomenuta dvojica ubila i upotrijebila njegovu krv za svoj posao, neki opet da ga je ugrabio vrag, ili, što je vjerojatnije, da je pao u jamu i tu bio pokopan. To je sigurno da je Jelačić kopao blago jer mi je to priznao na svom imanju Orešju, gdje mi je pokazao mnogo vrlo starih srebrnih novaca s likom kune te mi neke nudio i dao. Neke od njih još i danas imam. Isto tako je sigurno da je onaj dječak jedne noći nestao i da ga nitko više nije vidio. Te teške optužbe nitko nije ispitivao pa su stoga razne glasine same od sebe prestale. Ipak je spomenuti gospodin od tada osjećao neki strah, izgubio pouzdanje u sama sebe, rijetko se viđao u Zagrebu, kao da se boji.”
 

A.B. Krčelić, Annuae (godina gospodnja 1758.) str. 360.

 

 

Na prethodnu priču “Šutnja je zlato” se nastavlja “Anđeoska demokracija” koja se više ne bavi toliko prošlošću koliko sadašnjošću Medvedgrada i njegovih stanovnika, kao i situacijom na Markovom trgu.

 

Anđeoska demokracija

 

 

Kraljičin zdenac

Svi bunari bijahu presušili osim onog u ponosnom gradu Medvedgradu.

 

 

 

 

Kraljičin zdenac

Medvednica i Zagreb nisu povezani samo tajanstvenim podzemljem. Ni nadzemne staze nisu nimalo bezopasne.

Kraljičin zdenac jedno je od najposjećenijih mjesta na Medvednici. Ugodno mjesto, malo jezerce, potok, restoran, sve divno i krasno… dok se ne sazna kako je nastalo…

Legenda kaže da je jedne godine u kraju bila velika suša. Svi bunari bijahu presušili osim onog u ponosnom gradu Medvedgradu. Stoga odlučiše seljaci otići Crnoj kraljici i umoliti je vode iz njezina bunara. Zla ih kraljica izbaci iz utvrde bez milosti i vode, te se krenu oni vraćati kućama nesretni zbog neuspjeha. I taman kad dođu nadomak kuća u Šestinskom kraju ugledaše potok kojeg tamo prije nije bilo. U isto to vrijeme presuši medvedgradski zdenac (na slici). Tako se ispuni pravda i nasta novi izvor koji narod po zlu Crne kraljice koje urodi dobrim nazva Kraljičinim zdencem.

 

Kraljičin zdenac se ne spominje ni u jednoj priči, bar ne onima koje su dovršene. Stoga, dok se ne pojavi priča o zdencu, stvarno mjesto možete istražiti ovdje

 

Kraljičin zdenac