Jedan dan u životu epileptičara

Kako stvoriti privid normalnog života

 

Svaki dan u mom životu dijeli se na tri točke u vremenu određene antiepilepticima, od milja zvanim lijek od ujutro, lijek od podne i lijek od navečer.

 

Isprva je bilo teško navići se na to. Sad je to poput zaključavanja vrata kad izlaziš iz stana. Radiš to nesvjesno, pa zaboraviš. I stalno si misliš jesi li ih popio ili nisi. Jesi li ih ponio sa sobom ili nisi. Imaš li ih dovoljno a vikend/blagdan/neko neradno čudo je pred tobom, pa ne možeš do nove doze.

 

Zvuči pomalo ovisnički, a i nije daleko od tog. Nemam pojma kako bi moj život izgledao bez tih malih bijelih komadića pomoći. Voljela bih da ih mogu nazvati prijateljima, ali ne mogu. Čak i nakon 30 godina svaki pogled na dlan pun tableta izaziva u meni samo jedan osjećaj: odbojnost.

Odbojnost zbog Johnnyija zbog kojeg mi trebaju.

Odbojnost zbog mene koja ih ne želim, a trebam.

Odbojnost zbog toga što još uvijek nisam sposobna u njima vidjeti spas već okove.

 

Ma što god osjećala, ostaje činjenica da oni drže Johnnyija pod kontrolom, sigurno zaključanog na njegovom tavanu. Omogućavaju mi da živim normalnim, ili bar prividno normalnim životom. Nije puno, ali čovjeka veseli.

A zadnja stvar koju želim čuti jest: „Trenutno ga nema na tržištu.”

 

Iz meni nepoznatih razloga, ponekad jedan od mojih bijelih kompića privremeno nestane s tržišta (je, tad su odjednom kompići, a ne okovi. Znam, licemjerno, ali što sad. Nema razloga da se lažemo). Jednostavno ga neko vrijeme ne bude. Vjerujem da se to događa i s drugim lijekovima, ali te nestanke ne pratim toliko pobožno kao ove antiepileptične.

S razlogom.

Nema lijekova – nema ključa u vratima Johnnyijevog tavana.

Nema lijekova – nema normalnog života.

 

U vremenima prije interneta morala bih ići do pošte, uzeti telefonski imenik, zasjesti u kabinu i zvati jednu po jednu apoteku da vidim jel ostala gdje greškom koja kutija. Apoteka je puno. Epileptičara isto. Šanse su male. Ali postoje.

Danas je mila majka. Sjedneš za komp, izlistaš popis apoteka, i zoveš dok pijuckaš kavu, skoro pa opušteno. Koliko možeš biti.

Ne događa se često, ali ti se ureže u sjećanje. I natjera te da se odnosiš prema malim bijelim okovima s poštovanjem.

 

Tri put dnevno, ujutro, u sredini dana i prije spavanja. Lijek od ujutro. Lijek od podne. Lijek od navečer.

To je moj raspored već 30 godina.

Što to točno znači?

 

Znači da mi svaki dan mora otprilike jednako trajati. Da doza bude raspoređena kako se spada. Nema malo razmak jutra i večeri 10 sati, malo 18 sati (zna se desiti i duže) jer di je onda sredina dana? I kad taj jadni lijek od podne treba bit popijen?

 

Znači da kad radim do kasno, tj. rano, varam i pijem puno prije spavanja. Ali ih uvijek uzmem čim ustanem (buđenja su i dalje upitna, čak i ako nisu nagla, pa je bolje ne riskirati).

 

Što ne vrijedi ako probdijem noć i idem na pretrage cikom praskozorja jer to je onda još jedna lijekovna matematika. Kako usidrit tri doze u tri doba dana ako se dan odjednom neravnomjerno rasprši? Mrzim matematiku i inače. A ovu pogotovo.

 

Znači da lijekove nosam svuda sa sobom, ko mačka mlade. Nema idem van samo s ključevima od kuće. Nikad ne znaš što će se dogoditi. Možda sretnem nekog. Zadržim se na kavi. A dođe vrijeme. Ako sam u selu, blizu kuće, to je najbezbolnije. Kad idem za Zagreb, to je priča za sebe. S Hrvatskim željeznicama nikad nisi na sigurno. Ne jednom su ukinuli bez objašnjenja zadnji vlak.

 

Samo sam ih jednom zaboravila u drugoj torbi. Probdjela sam noć u Zagrebu, čekajući jutarnji vlak.

Bez večernje doze.

Bez jutarnje doze.

Prestravljena.

 

Da mogu, nosila bih ih oko vrata, ko što sam ko klinka nosila ključ od kuće. Tada su svi znali da sam prethodni izgubila. S lijekovima oko vrata, svi bi znali da ovo što vide sam ja samo zahvaljujući njima.

Čuvarima Normale.

Graditeljima Privida.

Malim bijelim okovima.

 

 

 

U idućem nastavku

O životinjama i ljudima