Johnnyijeva strana priče – Kod Žarišnog Terapeuta

O tužnom životu jednog epileptičkog žarišta

 

 

Kratki rječnik za žarišne početnike:

neuron = živčana stanica

akson = duži produžetak neurona

sinapsa = mjesto komunikacije između dvaju neurona

dendrit = kraći produžetak neurona

 

Nisam birao gdje ću završiti. Epileptička žarišta rijetko imaju taj privilegij. Dobiješ zapovijed i to je to. Druga je stvar s onima koja su si sama našla mjesto pod suncem, iskoristivši priliku tijekom neke ozljede glave. Ja nisam bio te sreće. Tako sam završio tu gdje sam završio.

 

U početku je sve teklo po planu i programu, baš onako kako su mi i rekli. Sjediš, čekaš povoljnu priliku, spojiš se s ostatkom ekipe, kreneš u napad. Pa ko živ, ko mrtav.

 

Istina, epileptički napad znači smrt nekolicine neuronskih kolega, ali tako je to kad imaš misiju. Nitko se ne buni. Bar ne javno.

 

A onda su počeli problemi. Jedan za drugim. Pa više njih. A ja sam završio prvo kod Žarišnog Nadzornika, a nakon tog kod Žarišnog Terapeuta.

 

ŽT: Kad je sve to počelo?

Johhny (sjedeći na stolici kao zadnja zgužvana hrpa neurona s tek jednim aksonom koji nervozno lupka po podu): Ne mogu točno uprijeti sinapsom… Ali rekao bih onda kad je odlučila prestati pušiti. Do tad sam se nekako snalazio. Zbog cigareta bi zaboravljala jesti. Zbog posla ne bi spavala. Stresa je bilo sasvim dovoljno da nisam morao brinuti…

ŽT: Ali je i dalje bilo alarma? I dalje se budila naglo?

Johnny: Je, je… samo… nije to više bilo to.

ŽT: Kako nije? Okidač nikad nije samo jedan. Istina, jedan je glavni, ali toliko je pomoćnih da nije da se ne može nešto napraviti po tom pitanju… (Isto to mi je rekao i Nadzornik. Preko nekoliko desetaka puta. Nije da ovaj, terapeutski put, pomaže.)

Johnny: Trudio sam se. I uspijevao. Ali…

ŽT: Ali?

Johnny: Sjedila na podu to jutro. Nakon alarma. S kavom i cigaretom. Bojala se da će dobit napad, pa je počela sjediti na podu. „Ne mogu pasti, ako sam već dole”, govorila je. Nije to prije radila. Bilo je to nešto novo…

ŽT: I?

Johnny: Ponadao sam se da smo digli naš odnos na novu razinu. Njezin je strah od mene rastao. Postajala je sve očajnija. Mislio sam će mi to otvoriti nove mogućnosti (Nisam mislio, bio sam uvjeren. Ali ne mogu to reći. Ne sad, kad je sve otišlo u tri skršene sinapse).

ŽT: I kako je onda došlo do toga da je jednostavno počela gasiti okidače?

Johnny (zaleluja aksonom i slegne dvama neuronima, pa se opet skupi na stolici, zauzimajući što manje prostora): Nemam pojma. Kao da je veza između nas pukla. Kao da joj je Strah postao bitniji od mene. Kao da je sad on postao žarište a ne ja. Umjesto o meni, počela je voditi brigu o njemu (Još uvijek ne mogu shvatiti kako je došlo do toga. Zašto bi netko to napravio?! Zašto?)

ŽT: Ali okidači su i dalje postojali. I neispavanost, i stres, i glad, i nagla buđenja…

Johnny (iskreno mrzeći ove otvorene rečenice koje su implicirale da je greška u njemu a ne u njoj): Da, da! Postojali su. Naravno da jesu. Ali kad je prestala pušiti, prestala je piti i kavu. „Ne ide jedno bez drugog”, ha! A kava je dobra, pogotovo jaka, pogotovo ujutro! Ali ne. Nema cigareta, nema kave… Pa onda ni alkohola.

ŽT: Ali to su samo tri okidača…

Johnny: Nije problem u okidačima. Problem je u njoj.

ŽT (upitno podižući lijevi dendrit čeonog neurona): A da?

Johnny: Da. Počela se brinuti za sebe. To je problem. Ne ja. Ja se još uvijek trudim. I uspijevam. Ponekad. Ali kad bi ona više surađivala…

ŽT: Nije na njoj da surađuje. Ona je tu kolateralna žrtva, kao i kolege neuroni koji su svoj život dali kako bi ti obavio svoj posao…

 

Negdje duboko u mozgu, na mjestu koje nitko od nas živih vidio nije, završavaju njegovi nefunkcionalni dijelovi. A, kako je krenulo, na tom ću vojnom groblju ubrzo i ja skončati.

 

Zamjene nefunkcionalnog žarišta funkcionalnim nisu bile česte, ali su se događale. Kao i moji napadi panike čim bi pomislio na takvo nešto.

Nije mi trebao terapeut da mi kaže kako epileptičko žarište koje dozvoljava panici da ga svlada nije ono što jednom mozgu treba. Stoga sam, najsmirenije što sam mogao, odgovorio: „Dat ću sve od sebe!”

Htjela to ona ili ne, pomislio sam, ali nisam htio biti bahat. Jednom sam se bahatio, pa nije ispalo na dobro. Ovaj put ću samo raditi. Onako kako mi je rečeno.

Sjediti, čekati povoljnu priliku, spojiti se s ostatkom ekipe, krenuti u napad. Pa ko živ, ko mrtav.

 

*Dio s podom i prestankom pušenja je stvaran. Ostatak možda jest, možda nije.

 

 

 

U idućem nastavku:

Imaš li je sada?