Kako preživjeti dva mjeseca Božića

 

Kako preživjeti dva mjeseca Božića

Mjesto radnje: svuda pomalo. Vrijeme radnje: Božić (studeni, prosinac i dozvoljeni dio siječnja)

 

Iako je najava ovog nastavka glasila O životinjama i ljudima stjecajem okolnosti uvodimo blagdansku međutemu. Kako je ovo ujedno i posljednji predblagdanski post, životinje će, časna pionirska, svečano otvoriti 2020. godinu.

 

A sad malo o Božiću.

 

Dakle, osim naglog buđenja, Johnny od samih početaka gaji neobjašnjivu ljubav prema naglim promjenama jačine svjetlosti. U umjetnosti bi ga nazvali chiaro-scuro loverom. U neurologiji ne smatraju njegovu opsjednutost svjetlom i sjenom nečim poetičnim. Dapače. Tako je on, medicinski gledano, samo običan fotosenzitivac. Ništa više. Lik koji se pali na titranje lampica, svjetlećih panoa, disko kugli ili se, u nedostatku nabrojanog, zadovoljava i običnim ogradama za sunčanog dana. To vam je Johnny. No, realno gledajući, nitko od njega očekuje da bude razuman. Samo da bude konzistentan u svojim reakcijama. Tako je lakše izbjeći filmske scenarije s napadima. A to mi je nekako životni cilj.

 

Međutim, to apsolutno ne znači da ćemo ostati zakinuti za scenarije druge vrste. Svjetlosne scenarije, naprimjer.

 

Moja se godina dijeli na dva dijela. Ono sunčano kad izbjegavam ograde iza kojih sunce titra kroz procijepe. I ono u kojem se božićne lampice pale dan nakon Svih Svetih.

 

Ograde baš i ne mogu zamoliti da se izgase dok ne prođem, pa prelazim na drugu stranu ceste. Ali, nekad davno, postojalo je vrijeme u kojem sam vjerovala da mogu zamoliti da se lampice prebace na postojanu svjetlost dok kupujem. Pogotovo ako očito planiram nešto kupiti.

 

Ja: Molim Vas, možete li staviti lampice da ne titraju, ako Vam ne bi bilo teško?

Prodavačica, dignute obrve: Božić je.

Ja (ne usudim se reći: “Ne, nije još. Nije još ni Advent”, stoga se zadržavam na bitnom): Da, ali titranje lampica mi smeta. Imam epilepsiju.

Prodavačica: Nemojte gledati u njih ako Vam smetaju.

Ja: Ne mogu ne gledati u njih. Čak i kad ne gledam, one i dalje titraju.

Prodavačica: Pa naravno da titraju. Božić je. Ako Vama nije, to je Vaš problem.

Ulazi druga mušterija i s vrata će sretno: Jao, kako je kod Vas veselo!

Prodavačica (gledajuć me značajno): Naravno da jest. Božić je. Treba biti veselo.

Ja (ostavljam stvari koje sam planirala probati na pult pred prodavačicu): Hvala.

Prodavačica: Niste ni probali!

Ja: Niste mi dali da probam! (vičem samo u mislima) (u stvarnosti se ne branim jer znam da sam sama kriva što mi smetaju lampice): Ne, nisam. Doviđenja.

 

Dok izlazim čujem glasove trudeći se ne slušati. Znam o čemu razgovaraju. Nije prvi put.

Ali je zadnji da sam zatražila da netko nešto učini s prokletim lampicama.

 

Ljude ne zanimaju tipovi poput Johnnyija koji se pale na titranje.

Ljudi žele biti sretni za Božić.

Tko sam ja da im to kvarim?

 

Umjesto toga, tijekom Božića koji traje dva mjeseca biram ulice okićene provjereno netitrajućim lampicama, u dućane ne ulazim ako s vrata vidim da su ukrašeni po Johnnyijevom ukusu, javna okupljanja i štandove sa svim i svačim koje bih rado pogledala izbjegavam.

 

Ne zato što ne slavim Božić.

Ne zato što mrzim Božić.

Već zato da ga preživim.

 

 

 

U idućem nastavku

O životinjama i ljudima