Kako preživjeti nagla buđenja

Epizoda 2: S ove strane buđenja

O bdjenjima i podrazumijevajućem prijevozu

 

Situacija s većinom pretraga je vrlo jednostavna: ili plaćaj privatno ili se diži. S obzirom da plaćanje nije uvijek opcija, ostaje dizanje.

Koje isto nije opcija.

 

I tu onda uleću bdjenja. Jer jedini način da se naglo ne probudiš jest da ni ne spavaš.

 

„Odspavaj malo”, kažu. Ne mogu, jer nisam sigurna da ću se probuditi sama od sebe. A alarm je alarm i svi znamo kuda to vodi.

„Legni ranije”, kažu. Mogu, jesam. I jedino što se dogodilo jest da sam zurila u strop, zaspala pred jutro, i skočila na taj isti strop kad je alarm zazvonio. Mučne detalje nakon tog preskačem.

„Popij nešto za spavanje, pa ćeš zaspat odmah”, kažu. Jesam, ali to i dalje ne isključuje alarm.

 

Sve se svodi na to da bi mi život bio puno jednostavniji da Johnny nema fetiš na nagla buđenja. Tad bih za svaku pretragu rekla:

„Ok. Dobro.” Navila sat, digla se, otišla, obavila.

I život bi bio jednostavan.

S Johnnyijem, sve se pretvara u organizaciju dostojnu vojnih operacija manjih razmjera, uz moto strateški postavljen na vidljivo mjesto:

„Bolovat ću poslije, kad sve riješim.”

 

I je, svjesna sam da to ne valja, ali što je tu je.

 

Dan prije pretrage (pogled iznutra)

 

Popodne: pokušaj spavanja. Uspjeh: sat vremena

Navečer: pokušaj spavanja. Uspjeh: nula bodova

Noć: bdjenje

Jutro: spremna za pretragu. Spremna ja, ali i Johnny. Jer, jesmo preskočili naglo buđenje, ali ne i nespavanje i stres koje on voli skoro jednako kao nagla buđenja. Pogotovo ako se na to nadovežu neki drugi okidači kao što su putovanje vlakom, tramvaji i ostale stvari.

Sve su to prpošne pegle koje Johnny marljivo zbraja i ravna se po njima: što ih je više, to je veća šansa da on zablista u svem svom sjaju.

 

Dan pretrage

 

Auto. Treba mi auto.

I vozač koji shvaća da me treba isporučit na pretragu, bit uz mene, pratiti kad se krenem gubiti (jer čekaonice su dodatni okidači: ljudski glasovi, zvukovi, strah od rezultata, sve to Johnny piše u tekicu. I čeka) i nakon svega me sigurno sprovesti doma.

 

Kad sam svladala da ljudi teško razumiju da ne, ne mogu se ujutro dić samo tako, i otić negdje samo tako, na red je došla sljedeća epi-lekcija.

 

O prijevozu, za koji se podrazumijeva da postoji

 

Ja: „Trebam u ponedjeljak ujutro bit u bolnici…”

Netko: „Trebaš bit pozitivna! To je najbitnije!”

Ja: „Bit ću pozitivna kad nađem prijevoz (u nadi, besmislenoj, da će osoba odgovoriti: „A, prijevoz ti treba! Ček, da vidim kad taj dan radim” ili nešto slično. I podjednako nerealno).”

Netko: „Pa idi vlakom.”

Ja: „Ne mogu. Cijelu ću noć bit budna, ne mogu još i vlak podnijeti. Srušit ću se.”

Netko: „Pa onda idi autom.”

Ja: „Nemam auto.”

Netko: „Pa nek te netko odveze (uvijek taj Netko. Ako netko zna di taj Netko živi, molim da mi proslijedi njegovu adresu, broj mobitela ili Fejs. Štogod).”

Ja: „Tražim. Pitam ljude (nevjerojatno je koliko ljudi s kojima ovaj razgovor vodim ima auto, ali im nikad ne padne na pamet ponuditi se), ali znaš kako je…”

Netko: „Pa uvijek možeš ići vlakom.”

Ja: „Ne, ne mogu (uistinu ne znam zašto je to toliko teško za shvatiti).”

Netko: „Znaš, ja mislim da je najbitnije da se ne živciraš. Sve će to ispasti na dobro.”

Ja: „Ne živciram se oko pretrage. Već oko prijevoza.”

Netko: „Ma da, ali i to će se srediti (uistinu bih željela znati kako se ti prijevozi ljudima sami od sebe sređuju. Plaćam kavu za svaku informaciju).”

Ja: „Neće se srediti, već ja moram srediti.”

Netko: „Možeš uzet taksi!”

Ja: „Taksi me dođe više nego da putujem do Zadra i nazad. Plus moram razgovarati s vozačem i paziti gdje me ostavlja, i kud idem.”

Netko: „Pa toliko bar možeš (u glasu se sad već osjeća onaj poznati optužujući ton koji vodi ka tome da bih mogla ja, samo da se malo više potrudim. Al ja, eto, za inat sebi, jer su mi napadi baš super, neću)…”

Ja: „Ne, ne mogu.”

 

I tu je nekako kraj takvih razgovora, osim ako se ne rasplamsaju u one koji se nastavljaju u:

„Ma nema šanse da je tebi toliko loše! Pa vidi kako dobro izgledaš i kako si uvijek lijepo sređena!”

ili

„Znaš, trebala bi se udati. Vidiš kako bi ti sad muž dobro došao.”

O tome ću nekom drugom zgodom.

 

Zasad samo hvala onima koji razumiju, koji me voze i koji se brinu da im se ne srušim negdje po bespućima bolničkih čekaonica.

Bili svjesni tog ili ne, spašavate mi život.

 

 

 

U idućem nastavku:

Johnnyijeva strana priče