Kod Kose i sata

s maxom

 

 

Dobra večer i dobro nam došli u virtualno svratište “Kod kose i sata”! 🍻

 

S nama je naš prvi gost Potpisnik Maksimilian Dmitrovič Alkaev, koji preferira da ga se zove Max.

 

Znate ono kad točno znate kako lik izgleda, samo imate problem što mu ne možete nigdje naći sliku?
(Zanemarite činjenicu da se radi o fiktivnom liku!)
Razmatrajući kako bi Max otprilike izgledao, došla sam do zaključka da bi najviše ličio na Hiroa Mizushimu koji glumi Sebastiana Michaelisa aka Black Butlera u istoimenom filmu.
Neobično je to što sam za Sebastiana čula relativno nedavno, dok je Max stvoren tamo negdje 2011. i spadao je u jedan sasvim drugi roman (pod nazivom Sigilum) koji nikad nisam dovršila.
No, činjenica ostaje, da mogu birati tko bi glumio Maxa, izabrala bih Hiroa Mizushimu.
Je, znam, nije Rus.
Al, ono, nitko nije savršen.

 

 

Za one koji još nisu pročitali “Kuću slomljenih lutaka”, ukratko o tome tko su Potpisnici.

 

Potpisnici su jedna u nizu Promjena nastalih nakon katastrofe koja je zbrisala s lica Zemlje svijet kakav ga mi danas poznajemo. Ono što je ostalo od njega se vratilo “tradicionalnim vrijednostima” i sigurnosti “dobrih, starih vremena”. No, neke stvari ne možete vratiti unazad. Genetske promjene, naprimjer. Potpisnici su jedna od njih. Ljudi “nečiste krvi”, crne kose i bijelih šarenica, isprva ubijani zbog sumnje da je i sama njihova pojava smrtonosna, s vremenom su se okupili u Ceh i počeli nuditi svoje usluge. Nuditi i bogato ih naplaćivati.

Sklapanje Ugovora koje ovjerava Potpisnik u potpunosti garantira njegovo ispunjenje. U protivnom, onu stranu koja Ugovor ne ispoštuje stiže Potpisnička Pravda.

Neki bi rekli da je to prepoetski izraz za smrt i da je Ceh Potpisnika zapravo Ceh Plaćenih Ubojica, no, kako bilo da bilo, nitko nije puškom natjeran sklopiti Ugovor. A onaj tko ga sklapa, zna pod kojim uvjetima to čini.

Dakle, iz takvog okruženja dolazi Max koji se svojski trudi biti “tradicionalni” Potpisnik. Kako mu to uspijeva, prosudite sami 😁

 

Ja: Osam je sati. Vrijeme je da počnemo. Dobro večer svima, koliko nas ima.

Mira Satarić: Dobro veče. Drago mi je da imate tako zanimljivog gosta večeras.

Ja: Drago je i nama 😁 Kako je biti u društvu Potpisnika? (ja to onako, dok se naš gost snebiva u kutu i čeka da se neko njemu obrati)

Mira Satarić: Zanimljiv osećaj. Razmišljam o svim onim ugovorima koje sam potpisala… za neke bi mi možda zatrebao 😂

Max: A vi se, gospo, takvim poslovima bavite? 🤔

Mira Satarić: Pa sad. O tome ćemo u privatnim porukama 😉 Nego, Maxe, moje prvo pitanje je u vezi sa Vašim dragim prijateljem: koliko puta ste, ali onako iskreno, hteli da tresnete Zamjatkina po nosu i zašto niste?

Max: Uh. To je… teško pitanje. Na više razina teško, znate. Nije da je teško samo pobrojati takve događaje, čak i meni koji pamtim sve. Teško ih je razdvojiti po važnosti, ako shvaćate što želim reći. Zašto nisam? Pa to je valjda očito. Dići ruku na njega, makar ne djeluje tako, pogotovo kad je… takav, isto je što i dići ruku na cara. A nitko od nas to ne želi, zar ne?

Mira Satarić: Razumem. Teško je odlučiti se ponekad između pedagoške ćuške i potpunog patosiranja gospodina (ne onog izazvanog alkoholom).

Max: Vidim da imate iskustva. Uistinu bi imali o čemu razgovarati osim vaš diskutabilnog posla.

Petra Rapaić: A zašto po nosu? Zar samo ja kontam neku erotiku u najavi među njima dvojicom? Max, šta ti misliš?

Max: Erotiku, gospo moja, od Zamjatkina možete očekivati na vrlo upitnim mjestima. Ali ne i u Cehu Potpisnika. Za to vam jamčim.

Petra Rapaić: Ako nemate ništa protiv, rado bih čula nešto više o tim upitnim mjestima. S druge strane, gdje ima ljubavi, mjesto nije bitno.

Max: Ovaj, ne biste li vi radije o tim mjestima popričali osobno s njim? Nije da sam ja vičan ičem drugome do vraćanju voljenog nam Igora Mikhailoviča nazad kući, tamo gdje mu je i mjesto.

Mira Satarić: Petra, sigurna sam da bi te gospodin Zamjatkin rado proveo tim upitnim mestima. Gospodin Max, s druge strane, verovatno bi posle sprovodio gospodina Zamjatkina kući u krajnje upitnom stanju 😂

 

Danijel Špelić: Nemam pojma što da pitam, ali tu sam da slušam i pratim što se događa 😊

Max: Pozdravljeni budite, gospodaru Danijel. Drago mi je što ste svratili.

Danijel Špelić: S obzirom na tradiciju i “dobra stara vremena”, iz kojeg je ogranka prošlosti proizašao Ceh? MI6? KGB? CIA? Koji su njegovi korijeni?

Petra Rapaić: Danijel, mislim da su kao alatka koja je sama sebi našla svrhu.

Max: Za razliku od Trećeg odjela koji je bio i ostao carska tajna policija, naš je Ceh nastao, i za ovo što govorim, odmah da naglasim, imam dozvolu čelnika Ceha da kažem, kao način da preživimo, na početku. S obzirom na naš specifičan izgled, ljudi su imali (nije da sad još uvijek nemaju) puno predrasuda koje nam nisu išle u korist. Tek kad smo se organizirali i krenuli sa sklapanjem Ugovora, tad smo počeli stjecati… ne mogu reći ugled u društvu, ali zapravo, da, tad su nas pustili na miru. Ispričavam se na ovako dugačkom govoru koje vam ne daje odgovor jer nismo krenuli ni od jedne postojeće službe koje ste spomenuli. Bar ne da ja znam.

 

Gordana Malančuk: Dobra večer Max… Ja bih molila da mi lijepo objasniš što je to bondovski u tvojoj krvi da imaš “licence to kill”?

Max: Bondovski? Kao James Bond? Bojim se da nije ništa u mojoj krvi, bar ne kemijski, ako je to ono na što mislite gospo. Ili ciljate na nešto drugo?

Gordana Malančuk: Da Bond. James Bond… Čim vam krv dozvoljava ono što dozvoljava… Brine me šta ta “nečista krv” zbilja znači? 🤔

Max: Nečistom je zovu zbog exitiuma, tvari koja je sama po sebi otrovna. Daleko bilo da smo i mi otrovi zbog toga na dodir ili pogled, kao što kruže legende. Činjenica da nam je zbog tog sastojka krv crne boje i da, ako se exitium ekstrahira, uistinu može otrovat nekoga, kao i naš izgled, čini nas drugačijima od onih koji su zadobili druge Promjene. A drugačiji su uvijek nekako nečisti, ne čini li vam se gospo Gordana?

Gordana Malančuk: Sve što je drugačije, meni je zanimljivo i da ne kažem privlačno ❤️

Max: Lijepo je od vas što to kažete. Iskreno se nadam da uistinu to i mislite. I šteta je što nema više ljudi poput vas.

Gordana Malančuk: Itekako mislim… I da, rijetki smo takvi, ali nas ima ❤️

 

Petra Rapaić: Max, znaš li koju borilačku vještinu? Kako se Potpisnici brane od napada?

Max: Bojim se da ću vas razočarati, gospo Petra. U carstvu teško da bi se itko dragovoljno približio Potpisniku ako ne mora, a kamoli ga napao. Tako da nema ni potrebe za poznavanjem borilačkih vještina. Osim u svladavanju nekih pojedinaca kad ih se vodi kući, ali vjerujem da niste mislili na to…

Petra Rapaić:Ali ako su Potpisnici bili proganjani prije nego što su postali Potpisnici, kako su se snašli? Onda oni nemaju nikakve, što bi se reklo, moći nakon Promjene, osim što fizički malo drugačije izgledaju?

Max: Istina je da smo bili proganjani i da je dosta Potpisnika stradalo na početku, zato se i jesu počeli tražiti međusobno i udruživati, jer to je bio jedini način opstanka. Vjerujem da je upravo to što su nas svi smatrali opasnima, a što mi to uopće nismo bili najveća tragedija bivanja Potpisnikom. Jer su nas upravo ti napadi potakli da postanemo ovo što jesmo danas, a što je vrlo blisko onome za što su nas onda smatrali. Onda, u ono doba, od nas im nije prijetila opasnost. Sad je situacija potpuno drugačija, upravo zahvaljujući njima. Tako da se može reći da su od jedne relativno bezopasne Promjene ljudi sami stvorili sebi neprijatelje.

 

Nemanja Pavlović: Poštovani Potpisniče, mene zanima, ko je ona lepa dama koja vam je prala suđe?

Max: Ruku na srce, jedna vrlo posebna osoba, ako se mene pita. Rijetko se kad sreću ljudi koji se ne boje Potpisnika, a jednako tako su rijetke osobe jake poput Anastasije Adamovne.

Nemanja Pavlović: Poštovani, kakve su vaše namere povodom te dame?

Max: Gospa Potemkina je, koliko znam, sretno doputovala u Mosku. Tako da uistinu ne znam kakvih bih namjera spram Anastasije Adamovne imao.

Igor Ivanišević: Grešne, al taj ti priznati neće.

Nemanja Pavlović: Meni je Galja nagovestila drugačije. Ali ne želim komentarisati. Ne bih da se kačim sa moskovskim Mrazovima.

Igor Ivanišević: Trebalo bi naredni put našu Galju priupitati o tome.

 

Gordana Malančuk: Maximiliane, pošto tvorac(tvorica?) tvoje osobnosti puno toga nije objasnila u prvoj knjizi, možemo li u narednima očekivati objašnjenje “vrijeme tišine i mraka”- što se to dogodilo?

Max: Ah. Da. Nesretno Vrijeme Tišine i Mraka. Vjerujem da nije ono toliko problematično koliko ono što mu je prethodilo, a to je ukratko vrlo brz napredak tehnologije i njezino korištenje od strane onih koji nisu za nju osposobljeni. Niti intelektualno, niti moralno, niti na ijedan način koji bi iznjedrio išta dobroga. Posljedica je bila očekivana: dio je stradao od nuklearnih eksplozija, dio od raznoraznih mutiranih organizama koja su našla svoj put van laboratorija, dio od čiste ljudske gluposti, ako mi dozvolite toliku slobodu… posljedice su bile kobne.

Gordana Malančuk: Jedva čekam saznati detalje.

Max: Vjerujem da će prije ili kasnije dati neki kratki osvrt na to doba. Teško je živjeti danas i ne biti svjestan činjenice da nam se ponovno može dogoditi ista stvar.

 

Petra Rapaić: Max, što se tiče ove genetike, da li to znači da Potpisnici mogu imati samo djecu Potpisnike?

Max: Zavisi. Ako su oboje roditelja Potpisnici, djeca su većinom Potpisnici. No, kako se ponekad desi da Potpisnici imaju djecu s ne-Potpisnicima, tako se dogodi da ponekad Potpisničko dijete ne bude Potpisnik. Sve ovisi o precima.

Petra Rapaić: Hvala, Max. Da li dijete Potpisnik mora biti Potpisnik ili može birati neku drugu karijeru? Sa koliko godina se dijete uvodi u biznis?

Max: Bilo bi krajnje lijepo da živimo u vremenu u kojem Potpisnik može biti nešto drugo osim onog čime ga je Promjena odredila. No, nažalost, još ljudi nisu toliko otvoreni da bi prihvatili Potpisnika za slastičara. Ili knjižničara.

Max: Što se “uvođenja u biznis” tiče, gospo Petra, prvi se Ugovor potpisuje sa 17 godina.

Petra Rapaić: Možemo li nešto čuti o obuci? Kad počinje, kako izgleda? Kako se Potpisnik osjeća? Kako Potpisnik zna da je ugovor prekršen? Je li to kao neka empatija zbog krvi u mastilu, ili šta?

Max: Nažalost, što se same obuke tiče, nije nešto pretjerano uzbudljiva, iako većina vjerojatno misli da jest. Ono što učimo nakon internata, jer tamo o Potpisnicima ne saznate ništa osim da su jedna od Promjena, jest hrpa povijesti. Dobro, griješio bih dušu ako bih rekao da je sva povijest dosadna. Tu i tamo ima zanimljivih stvari u njoj. Ali je većinom dosadna. Ono zanimljivo i praktično ujedno jest učenje kako se Ugovor sklapa. Dakle, kako se sam Ugovor sastavlja, kako se ritual izvodi, odakle potiču svi artefakti koji se u njemu koriste, što simbolički znače… što jest bilo zanimljivo, barem meni. Kako znamo da je Ugovor prekršen? Jednostavno. Potpisnici, uz obitelj Mrazov, imaju najbolju obavještajnu mrežu u carstvu. Vjerujem da je to razočaravajuće za sve one koji vjeruju da je stvar u krvi. Nije. Krv, upravo zato što je crna, samo je podsjetnik na ono što ih čeka ako ne ispoštuju Ugovor. Simbol.

Petra Rapaić: Do kakvih je tačno promjena došlo kad je krv postala crna? I kad smo već kod gena, da li djeca potpisnika i ne-Potpisnika imaju jasno razgraničene fizičke karakteristike? Na primjer, nije se desilo da imaju bijele zjenice a plavu kosu? Ili srebrnu?

Max: Onoliko koliko u knjigama piše jest da je Promjena zahvatila to troje: oči, kosu i krv. I zasad nije poznat nijedan slučaj da je dijete bilo polu-Potpisnik, dakle, ovo što spominjete. Što je zapravo vrlo interesantna stvar, sad kad ste ukazali na nju. Kao da je Promjena, sama za sebe, zaključana i nedjeljiva… Zanimljivo, jako zanimljivo…

Petra Rapaić: U slučaju da dođe do takve promjene, kako bi se takvo dijete snašlo? I šta bi takva polu-Potpisnik osoba mogla da radi u društvu?

Max: Ovisi o tome kako bi je to društvo, pri tome mislim i na Potpisnike i na one koji to nisu, prihvatili. Lako moguće da bi takva novina bila loše dočekana s obje strane, kao aberacija do koje nije trebalo doći. Ljudi ne vole Promjene, pogotovo ne one s kojima ne znaju što će.

Max: Gospo Petra, zaboravio sam na pamćenje. To je još jedna stavka koja nas čini drugačijima, no izgleda da to ljude ne zabrinjava toliko koliko naš izgled, “nečista” krv i posao kojim se bavimo, stoga sam to smetnuo s uma.

Petra Rapaić: Može li tako nešto da se desi, da Potpisnik zaboravi? Šalu na stranu, kako izgleda pamtiti apsolutno sve?

Max: Jezivo. Previše informacija koje morate naučiti sortirati na vrijeme inače izludite. Pitali ste za obuku – ovaj dio ne spada toliko u obuku, koliko u odgoj svakog djeteta koje se rodi s takvim pamćenjem: roditelji su ga dužni naučiti kako da se s njim nosi, inače posljedice znaju biti katastrofalne. Postoje zapisi o Potpisnicima koji su izgubili razum jer im se neke stvari koje su željeli zaboraviti nisu mogle maknuti ispred očiju. Vjerujem da tako pogled na Potpisnika koji je izgubio razum nije doprinio našem dobrom ugledu u društvu…

 

Mira Satarić: Gospodine Maxe, svesni smo da je Vaš posao često, pa neprijatan. Ali šta volite u svom poslu.

Max: Znam da ću zvučati neodgovorno i neodraslo (kao neki) ako kažem da ponekad uživam kad vidim da ljudi pred kojima drugi strepe pognu glavu kako me ne bi pogledali u oči. Pretpostavljam da nitko od nas nije imun na taštinu, i ja prvi priznajem da ponekad volim taj osjećaj moći. Kao i to da nikad ne morate razmišljati hoćete li naći mjesto u vlaku. Ili svratištu, kad smo već u jednom. I novac je dobar, ma koliko se ljudi trudili praviti da nije bitan, dobro je imati novaca. I znam, ništa od ovog nije vezano direktno za sklapanje Ugovora, ali jest za sve ono što iz njega proizilazi, jer, vidite, teško je odvojiti posao od onog što jesam.

Tanja Anjat: Em sam zbog obaveza zakasnila, em sam zakasnila 😒

Petra Rapaić: Tanja, sad kad te Potpisnici dovate.

Max: Gospo Tanja, kad god došli, dobro ste došli.

Petra Rapaić: Taman na fajront, sad će negdje i Zamja 😁🤞

Tanja Anjat: Petra, nemam pojma tko su, nisam čitala tako da sam u istom sosu kao i Danijel.

Tanja Anjat: Dobro večer, lijepo je upoznati Vas, Maxe. Na žalost, ne znam puno o Vama, no vrlo ste srdačni.

Petra Rapaić: Tanja, nisu strašni uopšte. Malo crne krvi i kose, bijele zjenice, odlični za zajedničko učenje. Ne znaju se tući. Ekstremno pametni.

Max: Gospo Petra! Nije točno da se ne znamo tući. Samo nemamo potrebe za tim. Gospo Tanja, stignete saznati. Za to nikad nije kasno.

Petra Rapaić: Pa to je divno! Neke borilačke vještine, ili onako ulično? Da li se ikad desilo da je neko u mraku bio toliko ćorav da napadne Potpisnika pa se ovaj morao braniti? 😀

Max: Možda bi smo to mogli ostaviti za neki drugi put? Evo, vrijeme nam je isteklo, a sad baš da se svakakve priče povlače o Potpisnicima koji se tuku po ulicama… nije da sam sklon tome.

Petra Rapaić: Max, imam samo jos jedno pitanje: koja ti je omiljena knjiga?

Max: Beskervilski pas od Sir Arthura Conana Doylea.

 

Ja: Dakle, dame i gospodo, ako ste ispucali sve (a imam osjećaj da niste) sva pitanja koja ste planirali postaviti našem današnjem gostu, smatram večer zaključenom. Ako ste zadovoljni, lako se nađemo ponovno na istom mjestu, ili možda čak i na nekom video chatu, pa se i uistinu pogostimo i piće koje popijemo zajedno. I Max i ja bi cijenili da nam kažete kako vam se ova večer svidjela te želite li još ovakvih večeri kod “Kose i sata” 😁

Mira Satarić: Znam da nije baš uobičajeno za kod “Kose i sata”, ali može li da gostuje neko od Mrazovih… Galja recimo.

Ja: Miro, Galina Aleksandrovna je vrlo specifična Mrazova. I vjerujem da bi se rado odazvala pozivu.

Igor Ivanišević: Miro, amin!

Petra Rapaić: A ova grupa obožavalaca što čeka Zamju, to ništa? Evo vrata razvaljuju…

 

 

 

U ovom druženju su sudjelovali, po redu uključivanja u razgovor:

Mira Satarić, spisateljica, prevoditeljica, japanolog, aikidoka, ukratko mračna sila udruženja Autostostoperski vodič kroz fantastiku

Petra Rapaić, spisateljica, kunoichi (prakticira ninjutsu), blogerica, voditeljica Fantasy by Sofia i Knjige koje čitam

Danijel Špelić, spisatelj, filmofil, voditelj filmskog bloga Deckardov kutak i  knjižnog bloga Zapisi iz spisateljske praznine

Gordana Malančuk, dobra vila domaće književnosti, uža specijalnost: osvrti i intervjui, suradnica časopisa Kvaka

Nemanja Pavlović,  spisatelj, akvarista, sklanja puževe s trotoara

Igor Ivanišević, spisatelj i suradnik na projektu Mrazovih, ne bez razloga se potpisuje kao Zamjatkin

Tanja Anjat, knjigoholičarka, administratorica grupe “Knjigom na knjigu”