Nit, Početak
Nit po nit

Nit po nit

 

 

Sve je počelo s nekoliko starih novinskih članaka.
Nije prošlo puno vremena i postala sam pravi kolekcionar priča iz davnina, ispisanih starinskim jezikom nepoznatih novinara.
Doskora se skupila sasvim pristojna količina što članaka, što knjiga o povijesti dugoselskog kraja i okolice. Skupila i nastavila rasti. Rasti i stvarati jedno sasvim drugo selo, Ukleto Selo. Selo satkano od priča, ali opet stvarno, jer potku svake od njih čini stvarni povijesni događaj.  

I kao što su članci i knjige stvorili priče pretočene u roman “Početna nit”, tako su priče stvorile slike. Slike Sela koje postoji i ne postoji. Sela koje je vidljivo i nevidljivo istovremeno. Sela koje se može promatrati očima Magde, Tkalje koja je Ukleto Selo satkala, birajući samo dijelove Stvarnosti koji joj odgovaraju.  Ili očima Martina, kojem je Stvarnost, bilo ona stvarna ili istkana, crno-bijela, tek ponekad okrznuta grimizom ili zlatom.  

Projekt “Nit, Početak” ukazuje upravo na tu spregu između pročitanog i viđenog, viđenog i doživljenog, doživljenog i zamišljenog stoga što predstavlja sve ono što Ukleto Selo zapravo jest. Tkanje istkano od povijesnih činjenica – pravih priča, Magdinih priča – nepravih priča, i Martinovog i Magdinog viđenja onog što su zajedno stvorili: devet triptiha pod nazivom “Nit po nit”.

 

Tri od devet triptiha, devet zasebnih priča, ispisanih i oslikanih, onako kako ih vide Magda (lijevo) i Martin (desno)

 

Prazna  crta

 

Bilo je to jutro kao i svako drugo. Život ovdje. Smrt tamo. A u sredini prazna crta. Magda je voljela prazne crte. I nije bila jedina

 

Krhotina

 

 

 

 

  

 

 

Vječita noć

 

Martin je jednostavno bio takav. Čak i kad mu je nudila dobre priče, zabavne priče, priče koje se nisu rasplinjale u sumrak i pretvarale se u mrkli mrak, već svitale s jutrom, čak i tad bi bio nesretan. Kao da je želio da selo vječno živi u noći njegovih priča.

 

Triptih – Duh močvare

Vabeći putnike namjernike

 

Sunce kao da je zalazilo ili izlazilo, pa je, ne mogavši se odlučiti, zastalo u nekoj vrsti sumračne zore. Isprane zrake svjetlosti povremeno bi osvijetlile mjesto čineći ga sablasnijim nego što je vjerojatno bilo. Gusta šuma, usječen put i ona. Djevojčica pored druma. Sasvim sama.

Nekom tko ju nije znao djelovala je izgubljeno. Onako sitna, u opravici pretankoj za zimsku noć. Bez kaputa. Bosa. Kose raspuštene. Zapuštene. Pune mraza.

Njemu je izgledala upravo suprotno. Zloslutno. Vabeći putnike namjernike.

 

Ukleta kapela