dnevnik jedne epke

 

O epilepsiji, mojoj, ukratko

Uvod u dnevnik jedne epileptičarke

 

Zašto ovo “mojoj”? Zato što je svaka epilepsija različita. Istina, postoje grupe i postoje sličnosti, ali svako od nas dobije svoju osobnu i personalnu epilepsiju. Ko otisak prsta ili JMBG.

 

Pa da se upoznate. Moja epilepsija ima žarište (kao i svaka druga) iz kojeg izbijaju napadi (o tome ćemo kasnije). Moje se žarište zove Johnny, po Johnnyiju Štuliću, i nalazi se s lijeve strane mozga, negdje iznad uha. U doba kad cijela priča počinje imam 17 godina (što opravdava Johnnyijevo ime) i prilično se teško nosim s idejom da ću ostatak života provesti rušeći se okolo i pijući lijekove.

Kad kažem “rušiti se”, mislim na grand mal, ili veliki epileptički napad, onu stvar koju viđate na filmovima, sa sve trzanjem, pjenom na ustima i krvi zbog pregrižena jezika. Nakon tog ide povraćanje (to nikad ne pokažu), amnezija na sve što se desilo oko napada i na napad sam, posvemašnja slabost, pospanost i sve u svemu, totalni gubitak tog dana, a najčešće i sljedećeg.

Johnny dobiva ime samo zato da se ne bih osjećala kao da nosim u glavi tempiranu bombu. A nosim je.

 

Jer, Johnny vam je onaj nesretni osigurač u kući, koji, kad na njega prikopčate previše stvari, jednostavno pregori. I povuče ostale osigurače za sobom. Oni onda sprže sve oko sebe, pa ko živ ko mrtav nakon toga.

 

I upravo zbog toga je najbitnija stvar utvrditi gdje je slaba točka nesretnog osigurača.

Moja je od samog početka bila naglo buđenje. Do tad su svi osigurači super i onda, nakon što se alarm oglasi i ja krenem u život, Johnny zaključi da eto, nije mu dan, i ja završim na podu kupaone ili kuhinje. Kako sam pehist, naravno da pritom udarim glavom u umivaonik, rub kade ili, što mi je vrhunac uspjeha, u ćošak od šporeta. I to drito u sljepoočnicu. Do danas nemam pojma kako mi je to uspjelo, ali sam nosila šljivu na oku i modricu na toj strani lica naredna tri tjedna.

 

S vremenom smo se Johnny i ja navikli na miran suživot (nije da sam imala nekog izbora, jer ostao je tu i nastavljao praviti probleme i uza svu silu lijekova). Stekla sam novu rutinu. Ustati. Pa polako do kupaone. Popiti antiepileptike (tri puta dnevno, u određeno vrijeme, da mogu imati sve osigurače na oku. Ako preskočiš, osigurač skvikne. ako greškom popiješ više, ista stvar. Osigurači. Nikad s njima na zelenu granu).

Pa sve tako polako. Ne uvoditi naglo nove pegle (muzika), mikrovalne (jaka kava), rerne (razgovori) i ostale veš mašine (jaka svjetlost, pogotovo titrajuća, iznenadni i jaki zvukovi, nagli pokreti, i tako dalje, lista je poduža) u igru. Već sve natenane.

Ponekad upali.

Ponekad ne.

Ali vrijedi probati.

 

Najbolje je, zapravo, ne ustajati naglo. Ali to ponekad nije moguće (bit će o tome riječi u nastavcima). Ali, ako je moguće, budim se kad se budim. Ja sretna, Johnny sretan, svi sretni. I djelujem normalno. Prema vani.

Jer sam imala 30 godina da to naučim.

 

A unutra, unutra je samo sirovi strah.

 

 

 

U sljedećem nastavku:

Kako preživjeti nagla buđenja

Epizoda 1: Medicinske pretrage