Nessie

 

O životinjama i ljudima

o razumnim bićima, sa svijesti, savjesti i čime sve ne. I onim drugima. Koja razumiju.

 

Odmah na početku, moje iskrene isprike što ovaj post toliko kasni. Nije bilo u planu. Ni korona, ni potres, ni puno toga. Ali eto, desilo se. Bitno je da smo svi živi i zdravi i da Johnny nastavlja sa svojim avanturama. Nakon što je shvatio koliko se bojim potresa, postao je prilično prpošan.

Ali o tome neki drugi put. Kao i o koroni. I karanteni.

 

Danas je vrijeme za onaj davno obećani osvrt na suživot sa životinjama. Pa eto ga.

 

Elem, nema gore stvari za osobu koja se ne snalazi u prostoru, poput mene recimo, nego kad joj netko kaže: “Ma ne možeš falit, samo idi ravno i onda…” Čim je to ne možeš falit uključeno, zagarantirano ću se izgubiti. Barem u većini slučajeva.
Ista je stvar sa “Samo reci, nema problema”, u kojem god kontekstu da se pojavilo. Već je bilo riječi o onom Netku, koji će drage volje uskočiti umjesto svih onih koji su upotrijebili samo reci rečenicu, a da bi naknadno zaključili kako je ipak bolje da Netko to odradi.

U slučaju ranojutarnjih buđenja, situacija je identična. Ljudi su me spremni ne buditi sve dokle god to njima odgovara, to jest, dok im ne zatrebam budna.

Ujutro.

U tom trenutku, sva moja objašnjenja na koja su prije s puno razumijevanja kimali glavom, kao da nikad nisu izrečena. Onog trena kad treba izabrati između mog zdravlja/života i njihove zone komfora, većina će drage volje izabrati ovo drugo.

Što je sasvim normalno, svatko se brine za sebe. Osim onih rijetkih, koji su spremni zbog nekog drugog privremeno staviti sebe u drugi plan.

Njima svaka čast.

Malo ih je, ali mi vraćaju vjeru u ljude.

 

I nekako u toj točci vjere, dolazimo do one famozne priče o tome kako su ljudi bolji od životinja jer su razumna bića. Viša bića. Sa svijesti, savjesti i čime sve ne. I kako su, kao takva, spremna na odricanja, žrtvovanja i šta sve ne, opet, za razliku od životinja.

Ne poričem da postoje takvi ljudi. Dapače.

Samo mi se nekako čini da ili ja ne srećem puno takvih ljudi ili su takvi ljudi, generalno gledajući, manjina.

 

A životinje, one su sasvim druga priča. Konkretno psi, jer o njima mogu govoriti iz prve ruke.

 

Nessie (na slici) je bila moj prvi pas. Prije toga nisam imala nikakva iskustva s psima, i nisam imala pojma što da očekujem. Udomila sam je iz Dumovca, azila u kojem sam je našla polomljenu, odsječena repa i s metkom pored pluća. Imala je preko godine i pol i bojala se apsolutno svega. S obzirom na njezine ozljede, rekla bih s razlogom. U deset godina zajedničkog života nikad nismo došli do točke u kojoj sam ju mogla normalno šetati po danu zato što se previše bojala ljudi, auta, pasa, mačaka, zvukova.

Ali je zato unutar prva dva mjeseca pokopčala da me ne smije ujutro buditi.

 

Istina, bila su to za mene paklena dva mjeseca u kojima sam ne jednom sjedila na podu i plakala od nemoći. Znala sam da je teško naučiti je da me ne budi, ali što ako se pokaže da to jednostavno ne može naučiti? Pa me nastavi buditi cijelo vrijeme? Što onda?

S jedne strane, ja si nagla buđenja nisam mogla dopustiti, ne više i ne na duge staze. A s druge, nisam je željela vratiti nazad.

Kao što rekoh, bilo je to dva mjeseca pakla.

 

A onda je Nessie došlo iz odsječenog repa u uši i buđenja su prestala.

Ne samo da bi čekala da se protegnem i pomaknem dovoljan broj puta da bi došla do mene, već bi fingirala da spava sve dok je ne bih pozvala. Znala sam je promatrati kad bih se probudila, gledala je u mene, posve budna, ne mičući se. A kad bih se ja pomakla, ona bi smjesta prebacila šapu preko očiju i nastavila se praviti da spava. I tek nakon par „Nessie, hej, Nessie!” bi službeno otvorila oči i počela s protezanjem i zijevanjem i svim ostalim dokazima da je ona do sad spavala ko top.

I da sam ja nju probudila a ne ona mene.

Nakon ta prva dva mjeseca više me nikad ali nikad nije probudila, čak ni kad bi joj bilo jako loše, pred kraj.

Otišla bi s kreveta i iz sobe tiho da je ne čujem, a kamoli da se probudim, i povraćala krv u kupaoni ili dnevnoj sobi.

Dovoljno daleko da je ne čujem.

Da me ne probudi.

 

Nakon Nessiene smrti sam mislila ne imati više psa. Međutim, ispostavilo se da je to lakše misliti nego napraviti. I tako je dvomjesečno štene došlo u kuću.

 

Navodno štenci brže uče, ali opet, kažu i da im treba duže dok prođu pseće pubertete i sve ono što bi moglo dovesti do toga da me moja pseća tinejdžerka budi jer je eto u dobi punoj nerazumijevanja za okolinu.

Iskreno, bojala sam se kako će sve to ispasti. Bila sam starija, nagla buđenja su mi padala puno teže nego kad je Nessie došla u kuću.

 

Pokazalo se da sam se uzalud brinula.

Alexia, sa svojih dva mjeseca starosti i 1300 grama težine se pokazala visoko razumnim štenetom. Trebalo joj je samo dva tjedna da skuži kako stvari stoje. Nakon samo dva tjedna, prestala je s cmičanjem i pokušajima igranja u cik praskozorja.

Umjesto toga, počela je čekati da se pomaknem dovoljan broj puta. Nakon tog bi došla bliže meni, ne ispuštajući zvuk, ne pokušavajući me dotaknuti, ništa. Samo bi me gledala i pokušala utvrditi jesam li budna ili ne. Ako bih posegla rukom prema njoj ili je zazvala, to je bio znak. Bacila bi se na mene s oduševljenjem i jutro je moglo početi.

To radi i dan danas, šest godina kasnije.

 

A meni i dalje nije jasno zašto je nekome bez svijesti i savjesti lakše shvatiti da me ne treba buditi nego razumnim ljudima.

Ako netko (ne onaj Netko) zna odgovor, lijepo molim da mi ga kaže.

Unaprijed hvala u moje ime i u ime svih nerazumnih životinja koje imaju razumijevanja za mene.

 

 

 

U idućem nastavku:

Epilepsija u doba korone