saga o mrazovima


Kao i većina mojih romana i “Kuća slomljenih lutaka” je počela na tradicionalan način:

“E to je dobra, ideja! Ajmo napisati priču…”

I onda se ta priča nekako razduži i produži i postane roman. Ili dva. Ili tri.

Zasad.

 

 

zimski vrt

Zimski vrt

Prozorska glicinija

Kad bih mogla uprijeti prstom u nešto i reći: “Da, to je početak Mrazovih”, bila bi to glicinija na koju sam slučajno naletjela u jednom pohodu na Prozorje.

Taj je susret rezultirao pričom “Zimski vrt” koju možete pročitati u nastavku

ZIMSKI VRT

Saga o Mrazovima

 

Otkada je znao za sebe, sve se oduvijek događalo u zimskom vrtu. Sve su odluke tamo donošene, vijesti, dobre ili loše, tamo su priopćene, svi strahovi, sve radosti… sve je bilo vezano za taj staklom omeđeni komad kuće. Bez tog vrta, njegova bi obitelj bila samo obična obitelj. Ovako, bili su sve samo to ne…

 

 

 

 

mrazovi

Oko glicinije je već tog ljetnog popodneva izrastao zimski vrt, stvoren rukom Vasilise Grigorjevne Mrazove, kćeri jedinice Grigorija Jefemovića Rasputina, za kog se veže toliko priče da ih je teško sve i pobrojati.

Kako sam odrasla uz ruske bajke, a kasnije i uz Romanove i sve misterije vezane za njih, tako je Vasilisa kao Rasputinova kći bila jedini logičan izbor za lik koji je mogao stvoriti i zimski vrt i ono što je iz njega proisteklo.

 

Sama priča je nastala oko Nove godine i u to doba je bila samo kratka priča o ruskoj obitelji Mrazov koja živi u Prozorju, mjestu na brdu ponad Dugog Sela.

 

Vjerujem da je činjenica da se radi o Prozorju doprinijela tome da se priča proširi u roman. Naime, nedaleko od kuće u koju sam smjestila Mrazove nalazi se stara crkva Sv. Martina, jedno od mojih najdražih mjesta.

Nekada davno, kad je sva zemlja oko Prozorja pripadala Templarima te se zvala Terra Sancti Martini, Zemlja svetog Martina, crkva u Prozorju je bila templarska crkva. I to ne bilo kakva crkva, već jedna od onih za koju se pričalo da je podzemnim hodnicima povezana s templarskim kaštelom u Božjakovini i crkvom Sv. Brcka u Brckovljanima. Iako njihovo postojanje nije nikad potvrđeno, svejedno su me podsjetili na zagrebačke podzemne hodnike i na Gornji grad koji kao da je stvoren da se u njemu nastane priče.

I to je bilo to.

 

Jednom kad sam krenula sabirati sve slike mojih omiljenih mjesta poslikanih u pohodima što na Martin Breg, što na Gornji grad, svijet Mrazovih se počeo slagati sam od sebe.

Majčica Rusija je protegla svoje prste sve do Mediterana, a Ruska pokrajina Hrvatska je samo čekala svoj trenutak da počne raditi ono što najbolje zna: praviti probleme.

 

crkva svetog martina, prozorje

 Crkva Sv. Martina u Prozorju

“Jer djeca su blagoslov Carstva i tko takne u njih, u Cara je takao i svako loše postupanje prema djetetu izdajom se smatra.”

carski zakon

Nastavak “Zimskog vrta”, roman “Kuća slomljenih lutaka”,  smješten je u vrijeme nakon nestanka starog svijeta. Plinske svjetiljke, vlak kao najbrže sredstvo putovanja, prividni nedostatak ikakve tehnologije i priče o Vremenu Tišine i Mraka koje se tiho pripovijedaju uz ognjišta glavne su odlike novog svijeta.

To i Carski zakon o zaštiti djece.

 

Mrazovi više nisu obitelj koja živi u Prozorju. Mrazovi su loza koja održava Rusko carstvo onakvim kakvo jest i kakvo treba biti. 

 

Ruska pokrajina Hrvatska posebna je po tome što je u njoj, u Prozorju, nastao prvi internat kakvih je sad puno carstvo, a čija je svrha zaštita djeca. Suvišno je reći da se na čelu svakog internata nalaze upravo Mrazovi.

 

I sve je dobro do trenutka u kojem se na snijegu podno crkve Sv. Martina, preko puta samog internata, ne pojavi mrtvo dijete.

 

 

 

“Da je htio – jer zlatnika mu otkako je počeo zarađivati nikada nije pofalilo – mogao je smjesta kupiti zdanje nedaleko palače carskog namjesnika Mikhaila Teodoroviča Zamjatkina. Što god mislio o njoj, morao je priznati da se radi o impozantnom zdanju. Ulaz joj je natkrivalo krovište dostojno Partenona, a prozori od bistra i nikad zaleđena stakla otkrivali su basnoslovnu ljepotu dvorana koje su iza njih počivale..”

Hrvatski institut za povijest u Opatičkoj ulici

Institut za povijest

Palača DvercePalača Dverce na Katarininom trgu

ruska pokrajina hrvatska

Ono što mi je bio poseban užitak dok sam pisala “Kuću slomljenih lutaka” bilo je traženje odgovarajućih zdanja u koje bih smjestila svoje likove.

 

Od svih mjesta spomenutih u romanu ne postoji samo internat u Prozorju, smješten preko puta crkve Sv. Martina. Međutim, kako su mnogi primijetili, točno na tom mjestu nalazi se livada, dovoljno velika da na njoj nikne i glavna zgrada internata i pripadajući joj zimski vrt ^.^

 

Što se ostalih zgrada tiče, svoje su mjesto u romanu našle Palača Dverce koja je postala zgrada Ceha Potpisnika i do nedavno dom jednog od glavnih likova Maksimilijana Dmitroviča Alkaeva, dok je Institut za povijest udomio carskog namjesnika  i njegova sina Igora Mikhailoviča Zamjatkina, jedinog i najboljeg prijatelja gorespomenutog Potpisnika.

 

Za one koji žele pobliže pogledati unutrašnjost obaju palača i saznati više o njima:

Ceh Potpisnika

Palača carskog namjesnika

 

“Postojala je samo jedna legenda koja je prešla iz Prvog carstva u Drugo. Legenda o davno izgubljenom rukopisu prvog ikad napisanog romana pod nazivom Priča o Genjiju. Rukopis o kojem je bila riječ je ispisala i ilustrirala Tsuna Isome. Rijetko kad je netko bio dobar kaligraf i jednako tako dobar slikar, no Tsuna-sama je bila i jedno i drugo. I bila je žena, u carstvu koje je, puno manje nego ovo današnje, bilo spremno prihvatiti uspješne žene.”

Priča o Genjiju

Genji Monogatari

Tsuna Isome

Priča o Genjiju,

kaligraf i ilustrator: Tsuna Isome

Tsuna Isome

Knjižica visoka 6 i široka 4.6 centimetara koju je ispisala i ilustrirala Tsuna Isome, žena za koju se do nedavno nije ni znalo da postoji, glavni je razlog privremene selidbe Mrazovih u Carstvo Izlazećeg Sunca.

Zahvaljujući profesoru Takahiru Sasakiju s Keio University u Tokiju koji mi je ukazao na Tsunu Isome i uputio me gdje mogu naći više podataka o njoj, Otsu je postao mjesto radnje “Kuće čađe i čaja”. Zašto Otsu? Zato što se, po nekim izvorima, kuća Tsuna Isome nalazila upravo u tom gradu na obali jezera Biwa.

 

I kao što se Rusko carstvo vratilo u “dobra stara vremena u kojima su svi bili sigurni”, tako se Japansko carstvo vratilo u doba šogunata koji je samo naizgled šogunat. I samo naizgled siguran.

 

U takvo Carstvo Izlazećeg Sunca i upravo u Otsu dolazi Galina Aleksandrovna Mrazova na svom prvom putovanju izvan granica Ruskog carstva.

 

Za one koji žele pobliže pogledati Tsuna Isominu Priču o Genjiju:

Priča o Genjiju

ima još

povratak na gornji grad


S obzirom na to da Gornji grad ostavlja toliko mogućnosti za daljnje priče, jedna od njih se već počela razvijati usporedo s onom japanskom.

Za one koji su pročitali “Kuću slomljenih lutaka” i zavoljeli neke likove to je dobra vijest. Jer, teško je zamisliti Gornji grad bez Maksimiliana Dmitroviča Alkaeva i Igora Mikhailoviča Zamjatkina.

Za one kojima već nedostaju, dio “Kuće Vasilise Prekrasnaje”:

 

U zimskom je vrtu bilo toplo, i ona osjeti kako je umor sustiže. Sklopi oči i prepusti se zvukovima koji su dolazili s ulice ispod stražnje strane vile. Nije ih bilo puno, niti su bili glasni. Tek dovoljni da stvore kulisu za Kirine misli.

Sve dok se jedan nije oglasio previše blizu.

“Ne brini se. Ušakovih nema. A posluga nema Abrama Davidoviča za vratom, pa da za praskozorja ide skupljati opalo lišće u svim zakucima obaju dvorišta.” Glas je dopirao iz susjednog dvorišta. Nepoznat glas. Muški, veseo glas. Kirini se kapci polako spuste i ona duboko udahne zrak, pretpostavljajući kome glas pripada. Samo je jedna osoba u Ruskoj pokrajini Hrvatskoj imala tu reputaciju da ne poštuje ništa. Ni živo ni mrtvo.

Odgovor nije ostavljao mjesta sumnji. Iako, ako išta, taj je odgovor bio puno prigodniji situaciji:

“Igore Mikhailoviču Zamjatkine.” Puno ime poprati duboki uzdah i Kira je točno mogla zamisliti blijedo lice Zamjatkinovog najboljeg prijatelja.

Grič, jedna od kuća s novim stanovnikom

Grič

 

Njih dvojica su bili nerazdvojan tim i tko god da pričao o mladom Zamjatkinu neizostavno je morao spomenuti glas razuma -Maksimiliana Dmitroviča Alkaeva. Koji je upravo opravdavao dodijeljeni mu status:

“I dalje stoji da provaljujem na tuđi posjed. I dalje stoji da ovo što tu leži treba prijaviti Leskovu. I dalje stoji da to ne, nije zabava.”

“Alkaev. Nit je mrtvo dijete u pitanju. Nit su Mrazovi u blizini. Pozvat ćemo Leskova kasnije. Daj da prvo bacimo pogled.”

Kira je čula priče o Igoru Mikhailoviču i njegovim sklonostima ka opskurnim stvarima. Mislila je da su pretjerane. Nisu bile.

“Da ti nije palo na pamet da ga okre-” Rečenica se prekinula vjerojatno zbog vlastite bespredmetnosti. Mladi je Zamjatkin učinio upravo suprotno od onog što mu je prijatelj savjetovao. Iako ga nije poznavala, Kira se sažali nad Maksimilianom Dmitrovičem. Pogotovo nakon što je Zamjatkin došao do istog zaključka kao i ona noćas.

 

 

Kod “kose i sata”

Jeste li ikad poželjeli razgovarati s likovima u knjigama koje ste pročitali? Znam da meni svaki put kad se dočepam neke dobre knjige uvijek padne na pamet kako bih željela otići na kavu s nekim od likova i postaviti im bezbroj pitanja o onom što u knjizi nije spomenuto a mene zanima. Recimo, Cordeliu Vorkosigan iz Vorkosigan sage (Lois McMaster Bujold) bih voljela pitati kako je tako dugo izdržala na Barrayaru koji je tolika opreka njezinoj rodnoj Beti. S Mariusom (Vampirske kronike, Ann Rice), vampirom koji skuplja knjige i provodi svoj besmrtni život učeći jezike kako bi ih mogao čitati, ne znam ni gdje bih započela razgovor. Ista je stvar s mojim omiljenim Sherlockom Holmesom.

S kim bi vi pričali, da je moguće i zašto?

Potaknuta nedavnim člankom koji je kolao Facebookom o tome kako pisci pričaju sa svojim likovima ili likovi s njima, odlučila sam napraviti eksperiment sa “stanovnicima” „Kuće slomljenih lutaka” i vidjeti kako to izgleda kad likovi „izađu” iz okvira korica knjige i sretnu se s pitanjima poput: „Koliko si ga puta poželio zadaviti?”, „Znaš li ikoju borilačku vještinu?”, “Može li dijete Potpisnika biti slastičar ili knjižničar ako to želi?” te niz drugih, meni jednako nepredvidljivih pitanja koja su iskrsnula u prvom razgovoru kod “Kose i sata” čiji je gost bio Maksimilian Dmitrovič Alkaev.

S obzirom na to da je odaziv bio i više nego dobar te da je iduća gošća potvrdila dolazak, vjerujem da će ovakvih susreta kod “Kose i sata” biti još. Do tada, uživajte u atmosferi koju pitanja gostiju i Maxovi odgovori mogu samo djelomično prenijeti.

 

Max

Galja