Sepher se ne razmišljajući stušti prema tamo i zakoči u zraku, zamalo se stropoštavši na tlo. Jer je sanatorij Brestovac, nekada ugledno lječilište, a sada napuštena i grafitima išarana ruina, ponovno blistao u svom punom sjaju. Potpuno prazan!

 

 

 

 

Ukleta bolnica Brestovac

 

Bolnica Brestovac je još jedno mjesto oko kojeg kruže priče da je ukleto. Nalazi se na padinama Medvednice i svojedobno je bila jedna od najmodernijih i jedina bolnica za tuberkulozne bolesti u jugoistočnom dijelu Europe.

Nakon zatvaranja bolnice zgrada propada a priče se šire.

Tijekom Drugog svjetskog rata Brestovac je navodno bio bolnica za ranjene Nijemce i ustaše koje su partizani pobili nakon što su ušli u bolnicu. Osoblje je pošteđeno, ali je priča ostala, zajedno s duhovima pobijenih koji lutaju Brestovcem.

 

 

Još jedan duh, onaj Ljerke pl. Šram, luta Brestovcem. Reklo bi se: s punim pravom, jer je upravo zbog nje bolnica Brestovac i izgrađena.

 

Priča o Ljerki pl. Šram, hrvatskoj Dami s kamelijama, ide ovako:

 

Ugledni zagrebački liječnik, utjecajni novinar i glavni urednik “Obzora” Milivoj Dežman godinama je pokušavao osvojiti srce poznate zagrebačke glumice i ljepotice Ljerke Šram. Njegova ljubav nije posustala čak ni kad se ona udala za drugoga.

Nakon što Aleksandar Isaković, bankovni činovnik, zaposlen u Prvoj hrvatskoj štedionici i nećak Ljerkina kazališnog mentora, nestaje iz njezinog života nakon pronevjere, ostavljajući za sobom njihova zajedničkog sina, Dežman ponovno okušava sreću s Ljerkom te prihvaća Isakovićeva sina kao svog.

​Iako nisu bili vjenčani, dijelili su istu adresu i isti broj telefona, što je za ono doba bio izuzetak. Kakav je uistinu bio njihov odnos ne zna se, ali da se Dežman brinuo o Ljerki do njezine prerane smrti to nije upitno.

 

Kad se razboljela od sušice, upravo on je bio taj koji je pokrenuo izgradnju bolnice za plućne bolesti na Brestovcu. Tako zahvaljujući upravo  njegovoj ljubavi prema Ljerki, Zagreb 1909. godine dobiva prvu specijaliziranu bolnicu te vrste na jugu Europe.

 

Unatoč svemu tome, Ljerka ipak umire. I to, ako je vjerovati priči, Dežmanu na rukama.​

 

 

 

 

spisateljski zmajevi


Brestovac se kao lokacija spominje u još neobjavljenom romanu “Spisateljski zmajevi”, kriminalističkom romanu za djecu čiji su glavni likovi Spisateljski zmajevi Sepher i Myla.

 

 

Ulomak iz “Spisateljskih zmajeva”, tek toliko da upoznate Sephera

 

Sepher nije mogao vjerovati svojim očima. Izbezumljeno par puta odmahne glavom. Jer ipak, bio je priličan šok u minutu-dvije vidjeti kako se pod vama ruši ono na čemu sjedite i izrasta u ono u čemu ste živjeli stotinama godina ranije, da bi se opet pred vašim očima pretvorilo u ostatke nekad velebna grada. Zmajevi nisu imali običaj bolovati od halucinacija. A ovo se drugačije nije moglo nazvati!

“Znači tako je mali vidio dva Medvedgrada…” izgovori Sepher polako, ni sam sebi ne vjerujući.

Taman pomisli da mu se sve to ipak možda pričinilo od sunca i od velike želje za uzbuđenjem, baš kao i malom šišmišu, kad zamijeti komešanje ptica u krošnjama što su skrivale ukletu bolnicu Brestovac. Iz nje su navodno pod okriljem noći iznosili mrtvace, puno previše njih, a sve zato da ne preplaše one još žive pacijente i ne pokažu im kakva ih sudbina u Brestovcu čeka. Sepher se ne razmišljajući stušti prema tamo i zakoči u zraku, zamalo se stropoštavši na tlo. Jer je sanatorij Brestovac, nekada ugledno lječilište, a sada napuštena i grafitima išarana ruina, ponovno blistao u svom punom sjaju. Potpuno prazan! Nigdje nije bilo ni žive duše, ni ljudske ni životinjske.

Kada se Medvedgrad promijenio pod njim, Sepher je bio previše u šoku da bi zamijetio takve detalje. Ali sada, sada je mogao promatrati što se događa. I iskreno, nije znao što je gore: kada ne znaš što se događa ili kada si to već jednom vidio, istina na brzinu, pa si sad savršeno svjestan svega što se događa.

 

Spisateljski zmajevi Sepher i Myla

 

Jer kao što je Sepheru zmajski vid omogućavao da vidi jako dobro na daljinu, tako mu je omogućavao i da vidi svaki detalj ma koliko zdanje pred njim brzo mijenjalo svoj oblik. Makar, nije to bio samo oblik. Bilo je to nešto sasvim… Sepher nije znao objasniti, ma koliko zurio u Brestovac. Jer, zgrade su bile nove, to jest vraćene u prvobitno stanje. Ali ne i ljudi. Ne i životinje.

Samo neživo se vraća, ustvrdi u trenu kad se Brestovac pred njim, baš poput Medvedgrada, raspline i ponovno pretvori u ono što i jest bio današnjih dana: ruševne zidove što su jedva nosili ostatke krova. Velebnom lječilištu više nije bilo ni traga ni glasa.

„Ovo nije normalno”, promrmlja Sepher za sebe i dalje zureći u ukletu bolnicu. “Pisane mi Riječi, nije normalno… Morat ću porazgovarati s Mylom i dovesti je ovamo. Dva para zmajskih očiju vide bolje od jednog.“

Još jednom osmotri Brestovac, odmahne glavom u nevjerici, pa krene u pravcu Popova tornja. Nije želio prisustvovati još kojem dizanju iz mrtvih. Za danas mu je bilo sasvim dosta, hvala na pitanju.