Vjenčanica

 

Vjenčanica

Objavljena u elektronskoj zbirci novogodišnjih horor priča Nešto diše u mojoj torti V, 2016.

 

Stajao je tamo, na vrhu stubišta, s mrtvom vjenčanicom u naručju. I promatrao zid ispred sebe. Svjetlost se kroz grede probijala u neravnomjernim naletima, zasipajući ga komadićima vanjskog svijeta poput snježnih pahuljica. Zasipajući i ne zadržavajući se. Osim u očima.
Opet su imale onu boju.

Stajala je i gledala ga neko vrijeme. Pokušavajući razaznati riječi koje je šaptom izgovarao. Riječi, uvijek iste. Zbunjujuće. Bolne. A opet bliske. Poput molitve. Jer su to i bile. Njoj samo riječi. Njemu cijeli svijet.

“Doći ću poslije”, reče, kao da ju je u stanju čuti pa krene u prizemlje.
Grubo, ispucalo drvo starinskog stubišta prelo joj je pod nogama. Gerda ga je voljela, unatoč svemu, upravo zato jer je bilo i ostalo svoje. Šaputavo po noći dok je pričalo s tamom. Škripavo po danu dok se uspinjala njime trčeći poput djeteta. I spuštala polako, nogu pred nogu, poput holivudskih diva. Onih pravih. Jedinih. Tada je drvo pod njom ispuštalo drugačiji šum. Nije to više bilo noćno škrgutanje, niti djetinjasto cviljenje, već nešto posve drugo. Nešto glamuroznije, ako škripa može biti glamurozna. Onako otmjeno potmula, kao da su stube kakav brod na dnu mora. Kojem je more istovremeno i kolijevka koja ga ljulja i grob.

U podnožju se zaustavila i svejedno, kao da se išta moglo promijeniti u tih trideset i tri stepenice, jer bilo ih je točno toliko, okrenula. Još uvijek je stajao tamo. Bijela je čipka upijala svjetlost i gasila svaku traku sunca što se uspjela probiti do nje. Ništa toplo i svijetlo nije trajalo dugo u nanosima mrtvoga tkanja. Gerda se ponekad znala uhvatiti kako očekuje čudo. Danas je bio jedan od tih dana. Naslonila se na rukohvat, odbijajući biti opčinjena haljinom čiji bi se rukavi njihali dok je Kai govorio. Gerda se mogla zakleti kako iza guste čipke nazire prste koji, dodirujući drveni pod, vape za čvrstim tlom. I ne samo tlom…
Možda jednom oživi. Možda postane samo obična haljina. Ništa više, mislila bi u takvim trenucima. I gledala dalje. Ne u vjenčanicu, ne. Jer Gerdi je ona bila nevažna. Već u brata. Tražila u njemu osobu koju je poznavala. Koju poznaje. Koja postoji. Negdje. Daleko od pohlepne nakupine bijele čipke. Vječito gladne, vječito željne pažnje. Gerda osjeti kako se sve oko nje počinje komešati. To nije bio dobar znak. Kad je Kai takav, ona mora ostati smirena. Netko mora.
Sklopi oči i duboko udahne zrak ispunjen mirisom vatre. Mirisom ognjišta. Mirisom doma. Osjeti kako joj se osmijeh vraća na lice. Zadrži sliku vlastitog osmijeha. Spoji ga sa slikom Kaijeva osmijeha. Pa stane. Bila je to lijepa slika. Njih dvoje. Sretni. Bez obzira na sve. Zadovoljna i smirena Gerda otvori oči. Nije više gledala uz stepenice. Tamo je bilo što je bilo. I trenutno nije mogla utjecati na to. Možda jednom, jednog dana. Možda… ako Kai bude želio. Ako ne, nema veze. Ima i gorih stvari.
S tom misli krene prema prozoru.

Neki su njihovu kuću zvali ukletom. Gerda nikad nije shvaćala zašto. Istina, kuća je bila stara, i na osami. Ali bila je očuvana i topla. Ugodna za život. Sigurna od svijeta. A opet dovoljno mu blizu da kad se netko od njih zaželi ljudi, uvijek im može prići. Sat-dva hoda do sela i već bi sve bilo prepuno glasova i priča. Gerda je voljela priče. I one istinite i one izmišljene. Zapravo, nikad nije vidjela neku veliku razliku između tih dvaju vrsta priča. Priča je bila priča, svijet za sebe, ograđen riječima. Jednom ispričana više nije imala nikakve veze sa stvarnošću. Barem ne ovakvom kakvu su poznavali oni koje je sretala u selu. Oni su bili… drugačiji. Gerda im to nije zamjerala. Dapače. Voljela ih je zbog toga. Bili su jednostavni. Razumljivi. Kretali su se u tako poznatim slikama koje je voljela promatrati. Ponekad bi čak poželjela i sama biti takva, ali je to nije dugo držalo. Minutu, dvije. Ne više. Nikad više. Ali je voljela selo. Veselilo ju je jednako kao i Kai. Nasmijani Kai. Kao ona sama. Nasmijana Gerda.
Zato otrči do komode i izvuče dva para čarapa: jedne roze i jedne crvene. Voljela je vesele boje. Samo da nije bijelo… Sjedne na pod i brzo navuče prvo jedne, a na njih druge, onako kako je uvijek radila po zimi. Iako je voljela snijeg, nije voljela hladnoću. Bila je previše obuzimajuća. Poput… misao se sama nametne i Gerda je brzo odbaci. Zima je bila prirodna. I hladnoća isto. Ono… ne.
Hitrim pokretima uze kaput, šal, rukavice i kapu i sve to omota na sebe i oko sebe poput ukrasa na jelku. Brzo uskoči u čizme, čvrste i tople, koje će je odvesti do sela. Ako požuri, možda se čak uspije i vratiti do mraka. Ako ne, nema veze. Mrak Gerdu nije plašio. Noći pod otvorenim nebom nisu gutale svjetlost zvijezda i pretvarale svod u mrtvi pokrov. I dokle god je to bilo tako, Gerda se nije bojala noći.

 

***

Nije tu bilo više od pedesetak kuća. Svaka s vrtom, sad nevidljivim pod svjetlucavom bjelinom. Svaka uređena, ma koliko mala bila, ukrašena i okačena na svoj dio ulice poput izložbenog kolača. Tu i tamo pokoji izlog, dovoljno malen da ne zakrči prolaz svojom bahatom postavom. Tek pokoji predmet u glavnoj ulozi, obavezno bez cijene, i šarenilo traka i tkanina umjesto pozadine. Drvene ograde, umjerenih boja. Pokoja izdajničko crvena kapija. Krovovi podjednako obnavljani, krpani raznolikim crjepovima kojih se Gerda sjećala iz doba prije nego je snijeg pretvorio selo u sliku iz bajke. Čak je i Božić blizu, pomisli. I to je rastuži. Jer dva dana prije Božića… Brzo udahne i izdahne hladni zrak i zaustavi se pored prvog izloga. Slap čokoladnih bisera klizio je tamnocrvenom podlogom, uvijajući se u natpis. Gerda ga nije mogla pročitati, iako je bila svjesna da se radi o slovima. Mučilo ju je to. Savršeno je razumjela jezik seljana, ali pismo im nije bila u stanju razaznati. Kao da je na neki način bila za njega zakinuta. Knjige koje je imala u kući mogla je čitati bez problema. Natpisi na kućama, u izlozima i naziv onog jednog jedinog svratišta u selu za Gerdu su bili tajna.

“Uvijek je češće u selu oko ova doba, ne čini li ti se?” Djevojka, ne starija od nje, izlazeći iz male prodavaonice skrene pogled s Gerde i tihim se glasom obrati pratitelju.
“Nije baš da vodim brigu o tome, znaš”, uzvrati on trudeći se zvučati ravnodušno. Gledajući u izlog Gerda je vidjela da se ipak, kao i djevojka, okrenuo i pogledao je. Spusti pogled na rukavice koje je sama plela i ispreplete prste. Ljudi su često znali tako govoriti. O njima. O Kaiju i njoj. Pretpostavljala je da je to zato jer ne žive u selu. Nego u ukletoj kući. Ispruži ruke ispred sebe i protegne ih, razmišljajući. I zato što su drugačiji. Bili su Ivica i Marica, koji nisu samo našli vještičju kuću, već se u njoj i naselili. Sviđala joj se ta slika. Bila je dovoljno jednostavna za ljude iz sela. I dovoljno istinita da Kai i ona stanu u nju. Oraspoložena, Gerda krene dalje niz ulicu uživajući u prizorima koji su se rastvarali oko nje poput cvjetova.
Gomila je djece stajala pored kuće tek neznatno veće od ostalih u selu. Ruke su im bile prepune papira ispisanih nečim što je Gerda uspjela prepoznati. Note. Njih je prepoznavala uvijek i svugdje, pa čak i u selu. One joj nisu bile zaključane poput riječi. Uspori korak i pričeka da vidi što će se dogoditi. Željela ih je čuti. Voljela je božićne pjesme iako nije vjerovala u Božić. Ni Novu godinu. Zapravo, vjerovala je u jako malo stvari. Ali se zato divila mnogim. A u te su spadale i pripreme za ovo doba godine. Dječji su se glasovi naglo utišali i Gerda zastane. Pratila je tišinu na njihovim ozbiljnim licima, tišinu koja je prethodila zvuku, gustom poput tople čokolade i glatkom poput svile, koji se rasuo niz ulicu. Ostali glasovi su ga ubrzo opkolili poput bujice, dozvoljavajući mu čas da se izdigne iznad stihije, čas ga u njoj utapajući.
“Ove su godine jako dobri”, dobaci netko od prolaznika.
“Počeli su na vrijeme vježbati, pa to ti je. Sve se može kad počne raditi na vrijeme!”
“Eh, kad imaš s čim, onda može. Da nemaju s čim, džaba im sva vježba…”
“Ne podsjećaj me. Koji je to promašaj bio…”
Gerda nije mogla ne čuti razgovor. Iako je počeo kao običan komentar, nije joj se činilo da će ostati na tome. Glasovi dvaju starijih muškaraca sad su bili tihi, utišani ne na način da ne smetaju seoskom zboru, već na onaj drugi, Gerdi tako poznat način. Vjerojatno stoga su joj i privukli pažnju.
“Nije se moglo znati. Ne na početku. Nitko nije mogao znati.”
“Svejedno. Mogli smo na vrijeme primijetiti kud to ide. Mogli smo…”
“Mogli smo puno toga. Ali nismo. I sad je tako kako je.” Viši muškarac s lovačkim šeširom kratko kimne u pravcu sugovornika koji zauzvrat odmahne glavom.
“Svejedno. Možda ipak…”
“Nema ipak. Gotovo je. Bilo, prošlo, završeno.”
“Ali ne i zaboravljeno.”
“Nikad nije, niti će biti. Što ne znači da moramo o tome pričati.”
Na ove riječi, grube do mjere da je čak i Gerda osjetila njihov ugriz, gologlavi muškarac zašuti i spusti pogled. Trenutak-dva kasnije bez riječi krenu prema gradskom trgu. Gerda krene za njim. Prateći priču koja se razvila iz slike zbora. Zbora u kojem nekog nije, ali i jeste bilo. Jer nezaboravljene osobe imaju taj neugodan običaj ostajati tamo gdje ih priče ostave.

Gerda je koračala ulicom prateći čovjeka koji je hodao spuštene glave, pognutih ramena. Ne zbog zime. Jer iako je snijeg prekrio selo, veseli glasovi i radost koja kao da je, poput šećera u prahu, sipila iz svakog pored kog je prošla, grijali su čovjeka iznutra. Sreća je bila zarazna i zato je Gerda voljela ovo doba godine. Čak ni njoj, vječito zimogroznoj, nije bilo hladno. Stoga nije moglo biti ni muškarcu koji je tijekom razgovora stajao uspravno, uvukavši se u sebe tek na spomen sjećanja. Sjećanja… I ona su bila zarazna. I hladila su brže od zime.
Gerda osjeti kako joj ledeni prsti klize niz leđa. Strese se pokušavši odbaciti slike koje su jurile pretičući jedna drugu u bjesomučnoj utrci za njezinu pažnju, izazivajući joj mučninu i vrtoglavicu. Zastane i rukom dohvati ogradu. Udahne zrak, a s njim i miris kuhana vina. Cimet je podsjeti na dom. Dom na Kaija. Kai na obitelj. Kakva god da bila. Obitelj na sreću. Gerdin je osmijeh polako ali sigurno brisao slike, jednu po jednu, utapajući ih u slici seoskog trga, jelke veličine omanje kuće, i gomile seljana koji su je pokušavali uspraviti, boreći se s njezinim mnogobrojnim zelenim rukama, neuspješno ih kroteći. Bijaše to tako mio prizor. Tako blagdanski. Makar je Gerdin um na trenutak vidio opkoljeno i užadi sputano stablo kao pobjednika koje u divljem bijesu gazi sve pred sobom, ostavljajući samo mrlje od negdašnjih stanovnika sela i kućice razlomljene na komadiće kao upozorenje. Srećom, takve slike nisu imale svoje priče. Bar ne u Gerdinoj mašti. Jer Gerda je voljela samo lijepe slike. Samo lijepe priče. Sa sretnim krajem.

Ili barem one zanimljive. Kao što je bila priča onog koji je zaobišao borbu gomile Davida i zimzelenog Golijata ni ne osvrnuvši se na nju te krenuo na drugu stranu sela. Iako je često dolazila u selo Gerda nije poznavala seljane. Nije točno znala tko je tko, jer svi su nekako bili slični. Teško raspoznatljivi. Vezivala ih je uz mjesta gdje ih je vidjela. Dobro raspoloženi vlasnik svratišta, naslonjen na dovratak odakle može pratiti što se događa na ulici. Gospođe, u trgovinama s tkaninom, namirnicama i papirnici, sve tri odmjerene, na usluzi s malo riječi i puno osmijeha prilagođenih količini kupljenog. Dječak vrlo ozbiljna i nesretna izraza lica koji ljeti prodaje sladoled s lijeve strane trga, odmah pored izloga sa satovima. Pokazivali su različita vremena, svaki svoje. A ispod svakog je stajalo nešto za što je Gerda pretpostavljala da su imena gradova. Njoj nedokučiva.
No, muškarac kojeg je pratila nije joj bio poznat. Niti je znala kud je vodi. Prošli su pored pošte i namrštenog mladića koji je u njoj raspoređivao kuverte, bacajući čeznutljive poglede kroz prozor i tako se našli među kućama. Dalje, koliko je Gerda znala, nije bilo ničeg osim domova. A ako je čovjek išao kući, teško da će išta saznati. Već napola puta da se okrene i odustane, Gerda opazi treperavo svijetlo u daljini. Crkva. Sasvim je zaboravila na nju.
Prošavši pored posljednje kuće u selu, muškarac je jednako zgrbljen nastavio koračati po neugaženom snijegu. Jednako uporno. Jednako nezaustavljivo. I Gerda je točno znala gdje ide. Ne u crkvu. Takvi ne idu u crkvu. A tamo gdje je on išao ona nije željela ići.

 

***

“U selu?” Kai je sjedio na hrpi jastuka ispred kamina. Bio je u svom omiljenom džemperu na kojem su raznobojne prugice preskakale jedna drugu. Gerda je voljela taj džemper. Bio je oznaka da je Kai dobro. Da je opet onaj njezin veseli, nasmijani Kai. A ne onaj Kai s vrha stepenica. Dlanova i prstiju položenih na pod, prekrivenih predugačkim rukavima, promatrao je vatru.
“Aha”, odgovori Gerda skidajući naslage robe sa sebe. “Večera?”
“Jeo sam.” Nije se okrenuo kad mu je prišla. Samo je ispružio lijevu ruku prema njoj. Primila ju je i on je povuče prema dolje, k sebi. “Hladna si”, reče kad se smjestila na jastuke.
“Ledeno je vani.”
“Zima je”, frkne Kai. “Mogla si se bolje obući.”
“Jesam. Samo je… po povratku zahladilo više.” Na njezine se riječi Kai okrene i zagleda u nju.
“Zahladilo… više?”
“Zima je, Kai. Normalno je da je vani hladno. Pogotovo kad padne noć.” Gerda slegne ramenima i ispruži ruke prema vatri. Osjećala je bratov pogled na sebi. Više nije bio smiren kao kad je došla. Gerda sklopi oči. Nije ga željela uzrujati. Niti podsjetiti. Trudila se paziti što priča. Kai je bio tako osjetljiv. Otvori oči i okrene se prema njemu.
“Kai…”
“Brineš me.” Glas mu je bio tih. Loše tih. Ozbiljno tih. Gerda nije voljela ozbiljnog Kaija. Previše se brinuo. Oko stvari koje nisu bile bitne. Kao ova, naprimjer. “Što se desilo?”
“Ništa. Bila sam u selu. Šetala sam. Gledala kako postavljaju jelku na trg. Ogromna je, Kai. Moraš je ići vidjeti!”
“Budem. Što je još bilo?” Kaijeve su tamne oči počivale na Gerdi, teške poput nadgrobnog spomenika.
“Ništa. Gledala sam izloge. Slušala ljude kako pričaju. Selo. Znaš i sam.”
“O nama?” Kaijeve se usnice stegnu.
“Ne. Ne znam. Možda. Ne pratim. Ne zanima me. Znaš to. Oni su tako… drugačiji.” Gerda slegne ramenima i otrgne pogled od Kaijevog. Krene ustati, ali je Kai uhvati za lakat i zaustavi.
“Jesu li te nečim povrijedili?”
“Ne. Nisu. Samo…”
“Samo?”
“Ne znam. Bilo mi je lijepo. Kao i uvijek. Znaš da volim selo. I sve je bilo dobro. I slike su bile lijepe. I našla sam zanimljivu priču…”
“I?”
“Nije krenula onako kako sam mislila da će.”
“Krenula je pogrešno?”
“Ne. Nije krenula uopće…”
“Znači, može se nastaviti”, zaključi Kai s osmijehom.
“Ne, Kai. Ne može. Završila se.”
Kaijevi se prsti samo na trenutak zgrčiše na njezinoj ruci, a zatim se polako opuste, istovremeno kad je preko njegovih usana prešla samo jedna, skoro nečujna, riječ.

Gerda ustane i uputi se u kuhinju, mrzeći samu sebe. Suze su joj se slijevale niz lice. Nije željela da ih Kai vidi. Mrzila se takvu. Slabu. A otišla je u selo da joj bude bolje. Da se sredi. Kaiju ovakva nije bila od koristi. Nije bila nikom. Kai je došao za njom. Zaustavio se na vratima i čekao. Znao je da ne voli pokazivati kakva je. Poštivao je to. Gerda se dlanovima osloni na hladnu radnu plohu pored kamenog sudopera i spusti glavu. Zrak se oko nje ponovno poče kovitlati. Ponovno je klizila. Dugo nisam…
Zadnje je vrijeme sve češće gubila kontrolu. Jedino što ju je moglo zadržati na rubu bio je Kai. Ne on kao on. On nije mogao učiniti ništa da je zaustavi. Nije ju mogao, a nije da nije pokušavao, niti vratiti. Kad jednom ode. Ali sama pomisao da bi njega ostavila, na bilo koji način, Gerdu je držala s ove strane. Iako to zapravo ne bi bilo ostavljanje. Postali bi sličniji. Bliskiji možda. Možda kad bi… Bilo je lako prepustiti se. Prelako. Jednostavno otići. Ali netko je morao ostati tu. Zato je Gerda ostajala. Koliko je mogla. Ne više koliko je htjela. Ne više. Već neko vrijeme.
Još uvijek zatvorenih očiju, ali sada puno smirenija, Gerda se zamisli. Već neko vrijeme, ponovi u sebi riječi i one se počnu ispreplitati sa slikom. Slikom… sela? Seljana? Slova? Slova. Sa slikom slova.
Prije ih je mogla čitati. Slova u selu. Prije. Prije nego se počela ovako često gubiti.
“Dođi. Napravit ću ti jesti. Ono što voliš.”
Gerda se protiv svoje volje osmjehne. Kai se trudio. Uvijek se trudio. Bez obzira na sve. Njemu kao da ništa nije značilo što se ona mijenja. Što joj je sve gore. Nosio se s time puno bolje nego ona s njegovim povremenim… iskliznućima. Posramljena dvostruko, Gerda se okrene prema njemu.
“Hvala. Na svemu.”
“Čemu svemu? Pa još nisam ni počeo guliti krumpir.”
“Znaš dobro na čemu.”
“Nemam pojma o čemu pričaš.” Kai odmahne glavom kao da uistinu ne zna o čemu Gerda govori. Kao da nije vidio što je vidio. I uputi se u pokrajnju prostoriju. “Koliko? Tri? Pet? Deset? Koliko si gladna?”
“Pet”, uzvrati Gerda odmahujući glavom. Kai je bio tako neobičan. Oduvijek. Nije ni čudo da ga selo nikad nije prihvatilo. Prolazio je kroz život kao ostali kroz smrt: neopterećeno. Kretao se lagodno, siguran u sebe i u ono što radi čak i kad se dogodilo to s Isom.
Gerda je bila ta koja je sve to puno gore podnijela. Podnosila. Kai se jest promijenio. Ali ne toliko puno. I dalje je obožavao Isu, i dalje se brinuo o Gerdi, i dalje je imao loše mišljenje o seljanima.

“Zašto se opterećuješ onim što pričaju o nama? Zašto te briga?”
“Oni su najbliže što imamo. Ne možemo vječito ostati zatvoreni u ovoj kući.” Gerdin bi se glas samo na trenutak povisio. Trenutak dovoljan da se Kaijeva obrva upitno podigne.
“Ovo ti nije dovoljno?”
“Kai…”
“Dobro.” Riječi bi mu tad postajale hladne poput bijele čipke. Čak bi mu i oči poprimile istu onu boju. Boju leda. Kao onda kad bi stajao na vrhu stuba. Sam. S njom. Koja nije i jeste bila tu.
“Kai, znaš da mi je dovoljno. Samo ponekad… ponekad želim malo više od toga.”
“Dobro.”
“Kai…”
“Dobro.”
“Kai, molim te.”

Gerda izađe iz slike i vrati se u kuhinju u kojoj je Kai pekao krumpire na tavi, pjevušeći ispod glasa. Mrzila je to što treba druge ljude. Što joj Kai nije dovoljan kao što je ona bila dovoljna njemu.
Bit ću bolja, odluči. I osjeti mir. Onaj poznati mir koji ju je vezivao samo za ovu kuću. Za dom. Obitelj. Imala je sve. Nije trebala tražiti više.
Kai je bio u pravu.

 

***

“Hajdemo do sela! Bit će nam zabavno! Hajde, ne budi takva lijenčina!” Gerda je od rane zore trčala od prozora do prozora promatrajući snijeg koji ih je, polako ali sigurno, otkidao od sela. Od svijeta.
“Snijeg.” Kai je sjedio kraj vatre, kao i obično, ovaj put okružen papirima. Nekim ispisanim, nekim praznim. Većinom zgužvanih. U krilu mu je ležao blok.
“Kai. Božić je”, zavapi Gerda.
“Ne slavimo ga.” Kaijeva se glava blago nakrivi dok je promatrao napisano. Olovkom dvaput kucne po zubima pa uzdahne. Uskoro i taj papir završi kao gruda papirnatog snijega.
“Svejedno. U selu je zabavno.” Gerda klekne ispred njega, dlanova položenih na koljena. “Kai. Molim te. Idi sa mnom.”
Nije digao pogled prema njoj. Umjesto toga je nastavio pisati. Križati. Pa opet pisati.
“Kai…”
“Tebi je zabavno. Ti idi.”
“Želim biti s tobom.”
“Radim. “
“Kai, samo na kratko. Molim te.”
Kad je napokon digao pogled, oči su mu bile natopljene tugom. Gerda stisne usnice. “Zašto? Zašto su ti oni uvijek bitniji od mene? Zašto ti ovo nikad nije dovoljno? Zašto? Zašto moraš imati njih?”
Gerda je šutjela. Nije znala odgovor. Nije ga željela znati. A još manje izgovoriti.
Kai baci blok u stranu i naglo ustane.
“Obuci se onda. Idemo. U tvoje selo.”
“Kai…” Gerda ga uhvati za ruku dok je kretao prema hodniku. Okrenuo se tako brzo da ju je zamalo srušio. Nije rekao oprosti. Niti ju je pridržao.
“Htjela si da idemo. Idemo. Spremi se.” I Gerda se spremila. Šutke. Tako su i došli do sela. U potpunoj tišini sapletenoj o mrežu pahuljica.

Selo je bilo sušta suprotnost. Šareno i bučno, budilo je Gerdu i vraćalo joj svu onu toplinu koju je po putu od kuće do sela izgubila koračajući spuštene glave za Kaijem. Njegovo je lice postajalo sve ledenije kako su se približavali životu koji je kuljao iza ukrašenih prozora prelijevajući se na pune uličice. Pjesma je dopirala iz svakog kutka sela, obavijajući ga titrajućom čahurom istkanom od nota i riječi.
Gerda ispod oka pogleda Kaija. Znala je da čuje. Da sluša. Da se sjeća. Kao i ona. Teško je bilo ne sjetiti se.

“Opet je tu…” Glas je trgao Gerdu. Bio je to opet onaj ton. Poseban ton. Koji ih je pratio od onda.
“Da. Šteta za njega.”
“Događa se…”
“Ne bi se dogodilo da nije bilo one-”
“Nemoj tako. O mrtvima sve najbolje.”
“Daj molim te. Kao da je to zaslužila. Pa vidi što je sve nastalo zbog nje. Trebala se ubiti i pustiti druge da žive, a ne ovako!”
Gerda je podvukla ruku pod Kaijev lakat i ubrzala korak. Ali Kai nije krenuo za njom. Umjesto toga je promatrao ulicu ispred sebe. Ljude koji su prolazili pored njih, došaptavajući se. Više nije djelovao hladno. Samo… sjetno. Daleko. Izgubljeno.
“Kai… idemo dalje. Ne slušaj ih.”
“Koga?”
“To što pričaju…”
Kai se okrene prema njoj i zbunjeno je pogleda. “Što pričaju?”
Gerda nikad nije vjerovala u to da ih Kai ne razumije. Jedno je bilo ne razumjeti pismo. Ali govor… Uvijek je mislila da se samo pravi. Jer je tako lakše. Ne čuti što ljudi govore. O njoj. O njemu. O njima.
“I dalje ih ne razumiješ?” upita.
“Zašto bih? Pa to su samo seljani. Zaboga, Gerda. Idemo dalje.” I dok je Kai kretao prema trgu, Gerda po prvi put posumnja da govori istinu. Da ju je cijelo vrijeme govorio.

“Vidi kako je velika!” Gerda je zadivljeno promatrala svjetlucavog gorostasa na trgu.
“Uistinu jest”, složi se Kai. I Gerda se ponada da se barem malo veseli. Samo malo. Ali dovoljno ga je poznavala da se nije okrenula prema njemu. Nije željela da joj ono što bi vidjela na njegovom licu pokvari veselje. Nadala se samo da će Kai prešutjeti sve što ima za reći o seljanima. O Božiću. O svemu. Da će jednom imati normalan Božić. Da se može opustiti ne razmišljajući što se desilo dva dana prije. Zašto. Kako. I zbog koga.
Zato ga je i vodila svake godine u selo. Vrijeme prolazi. Proći će ga, mislila je. Jer, nisu seljani bili krivi. Isa je. A upravo to je bilo ono što Kai nije želio prihvatiti. Što god da ona učinila.
“Da su joj samo dali priliku…” napokon je progovorio i Gerda je znala da ni ovaj Božić neće biti njezin Božić. Bit će opet Isin. Kao i svaki drugi. Svejedno, odgovorila je, kao i svaki put.
“Dali su joj. Ne možeš reći da nisu. Druga je stvar što ona nije…”
“Bila je! Samo oni nisu shvatili!”
Naravno, Isa je bila dovoljno dobra Kaiju. Ali ne i onima koji su odlučivali.
“Mogla je ići dalje.” Gerdin glas postane tih i hladniji nego inače. Kai se okrene prema njoj.
“Dalje? Ona?” Osmijeh mu iskrivi lice. “Nisu svi kao ti, Gerda.”
Gerda zatvori oči. Mala Gerda. Otporna Gerda. Gerda koja će uvijek preživjeti. Gerda koja je preživjela. Svakako ju je zvao. Nije ju bilo briga. Nije ju boljelo. Nije to mislio. Ne tako kako je zvučalo. Samo je bio… sam. I tužan. Izgubljen. Ništa više. Nije bilo do nje. Ali imao je samo nju. I seljane kojima nije mogao ništa. Ni reći. Ni razumjeti ih.
Imao je samo nju. I mrtvu vjenčanicu. Koja nije bila od velike koristi, kao ni za života.

 

***

Stajala je na vrhu stubišta, nadurena kao i uvijek kad nije sve išlo po njezinom, čekajući da primijete da je nema. Gerda ju je vidjela dok je spremala kuću, ali se nije planirala zamarati još jednom bespotrebnom dramom. Umjesto da joj pomogne oko kuće, Isa je samo mislila na sebe. Na svoju umjetnost. Na to kako je nitko ne razumije. Osim Kaija. Kaija koji je bio opsjednut njome. Dovoljno da povjeruje u sve što mu kaže. Da prečuje nesavršenosti njezine istine. Previdi zavoje kojima Isa vješto skreće vodu na svoj mlin. Jadni, zaljubljeni Kai! mislila je tad Gerda. Što li će biti od tog braka kad njezin brat jednom shvati kakva je Isa.

“Isa. Što je bilo?” Kai se uspinjao stepenicama. Glas mu je titrao od brige. Gerda je preokretala očima otkad ju je doveo u kuću i počeo se ponašati kao da je za svaki njezin udah potreban upravo on da ga omogući. Isa je bila sasvim sposobna žena prije udaje. Nakon, za sve je trebala Kaija. Više ništa nije znala sama. Nije mogla sama. Sve ju je najednom pogađalo. Za sve ju je trebalo tješiti. Od svega štititi. I Kai je to radio. Gerda ne. Isa nije voljela Gerdu. Jer je nikad nije prihvatila takvu. Zahtjevnu. Vječito gladnu. Nezasitnu. Gerda nije voljela Isu. Jer je od Kaija tražila da joj se posveti u potpunosti. Da zanemari sve što mu je dotad bilo bitno. Pisanje, glazbu, obitelj. Sebe. Sve je to trebalo položiti na oltar nove Ise. I Kai je to učinio. No, Isi ni to nije bilo dovoljno.

“Isa, dušo, što je?”
Isa je stajala leđima oslonjena o zid i zurila ispred sebe, napućenih usana. Poput djeteta na rubu plača. Gerda je i protiv svoje volje usporila korak da vidi što će sad izvesti. Kai se uspeo stubama i zagrlio ženu, tepajući joj kao djetetu.
“Sve je u redu. Sve će biti u redu. Reci, što je bilo?”
Red plača, red nesuvislih riječi, red plača. Red Kaijevih pokušaja smirivanja. Pa opet red plača, pa red mucanja, pa red plača. I onda napokon suvisla rečenica.
“Ne daju mi da pjevam.”
Nisi prošla jer ne znaš pjevati, htjela ju je ispraviti Gerda, jer je već čula što se desilo. Cijelo je selo pričalo o tome. O sceni koju je Isa napravila kad je nisu htjeli primiti u seoski zbor. Bila je to samo jedna u nizu scena koje je Isa svakodnevno radila, tako da nitko više nije obraćao pažnju na to.
“Ah, Isa.” Odmahivali bi glavom. I nastavljali živjeti. Jedini koji je ozbiljno shvaćao Isu i njezine verzije događaja bio je Kai. Reći kako Isa nije dovoljno dobra bilo je besmisleno. Ako je Isa tvrdila da joj ne daju pjevati, Gerda je dobro znala kome će Kai vjerovati.
“Kako ne daju?”
“Ne daju. Nisu me pustili u zbor!” Jecaji su ponovno potresli malo tijelo u bijelom džemperu.
Gerda se pokrenula jer je znala što slijedi. A onda zastala.
“Zbog čega?” Bilo je to prvi put da je Kai Isi postavio pitanje. Umjesto da je bespogovorno prihvatio njezino objašnjenje. Jecaji su zastali u trenu, a krupne se oči, sad bez suza, ukopale u Kaijevo lice.
“Kakve to veze ima?! Ne daju mi!”
“Da, ali zašto?” Kai je ponovio pitanje, pa nastavio: “Nema razloga za to. Predivno pjevaš.”
“Ne znam! Ne vole me! Učini nešto!” Jecaji su se ponovno razlili stubištem. I tada se dogodilo.
“Ali…”
Samo jedna riječ, izrečena blago, s ljubavlju, razbila je sve. Gerda je osjetila kako se sve oko njih zaustavilo trenutak prije nego se stvarnost rasprsnula u komadiće. Ise više nije bilo na mjestu gdje je stajala. Trenutak kasnije, trčeći se spuštala s tavana s vjenčanicom u rukama. Kad je prošla pored njega, Kai ju je pokušao zaustaviti. I to je bila greška. Vjenčanica i Isa su sišle niz trideset i tri stepenice i zaustavile se pored Gerde. Skoro bez zvuka. Samo je lagana škripa odavala da se netko prizemljio. Nešto. A onda je i škripa zamukla. I prepustila mjesto tišini. Gerda i Kai su oboje promatrali Isu u naručju vjenčanice. Djelovala je još sitnije i krhkije obavijena čipkom.
Kai se dao zavarati. Kao i uvijek. I to je bila njegova druga greška. Gerda nije. I možda je pogriješila. Možda nije.
“Isa! Isa!” Strčao je niz stube i kleknuo pored mrtve žene. Nije ju uspio ni dotaći, a ona je već posegla za njim. Posegla i povukla ga sa sobom.

A Gerda, mala Gerda, otporna Gerda, Gerda koja preživljava, nije učinila ništa. Ništa da zaustavi Isu. Ništa da pusti Kaija. Zato i nije imala pravo na svoj Božić. Trebala je ili otići tad s njima dvoma. Ili ostati i dozvoliti Kaiju da ide s Isom.
Ona je izabrala ono između.

 

***

Dok su kretali prema izlasku iz sela, Gerda uhvati Kaija pod ruku.
“Hoćeš da odemo… tamo?”
Slegnuo je ramenima, ali je zatim svejedno skrenuo prema crkvi. Groblje je bilo prekriveno snijegom, ali su oboje točno znali gdje se treba zaustaviti. Gerda se sjeti kad je zadnji put bila tu. Prvi i zadnji, ispravi se. I sad opet. Kai je stajao pored nje, zureći u mali kamen. Premali da bi privukao ičiju pažnju. Osim njih dvoje. Za dana su se imena jedva vidjela. U mraku se nisu čak ni nazirala. Jedno njegovo. Jedno njezino. Bez Gerde. Male otporne Gerde.

“Želiš li otići k njoj?”
Kai ne odgovori odmah. Nije znala što njegova šutnja znači. Dobro ili loše. Znala je što će značiti njegovo da. Njoj. Gerda osjeti kako joj se oči pune suzama, a noć odjednom prestaje biti mirna i sigurna. Kakav je to život bez Kaija? zapita se. Nije to mogla zamisliti. Bio je oduvijek tu. Čak i kad je bio s Isom, onaj kratki period, svejedno je bio tu. I nakon Ise. Opet je bio tu. Kako izgleda kad ga nema? Nigdje? Kad ga ne mogu dozvati? Kad ga nema da me dočeka kući?
Kaijeva se ruka spusti na njezina ramena i ona se privije uz njega.
“Ne plači. Ne idem nigdje.”
“Jesi siguran?”
Kai kimne glavom.
Gerda zatvori oči i osloni mu glavu na prsa. Snijeg joj je sipio po licu, kradući joj suze.
“Znaš što to znači?” Sjeta se u Kaijevom glasu miješala s pahuljicama. Gerda digne glavu i zagleda mu se u oči. Opet su bile one boje. Iako nije držao vjenčanicu u naručju. Nije ni trebao. Ona je držala njega. Svojom ga je čipkom obavijala sve ove godine. Protiv mrtvog tkanja čak ni Gerda nije mogla ništa.
“Znam.”
“Ne, ne znaš. Jer ne želiš znati. Kao što ne želiš znati zašto ih ja ne razumijem.” Glavom mahne prema selu.
“Nije bitno, Kai.”
“Gerda, ti više ne raspoznaješ njihovo pismo”, reče blago. “Koliko će ti trebati da ih prestaneš razumjeti? Svoje seljane?”
Gerda slegne ramenima.
“Koliko će ti trebati da postaneš poput mene? Što misliš?”
Gerda ponovno slegne ramenima.
“Još uvijek se možeš vratiti nazad. Još uvijek možeš postati poput njih.”
“Ne trebaju mi.”
“Do prije par sati su ti trebali. Do prije par sati bilo je to tvoje selo.”
“To je bilo prije par sati.”
Kai ju je šutke promatrao.
“Vjeruj mi, Kai. Nije me briga. Samo da si tu.”
“Ja neću biti tu. Ti ćeš biti tu. Naše je tu sad drugačije. Uskoro neće biti.”
“Nije bitno. Uistinu nije.”
“Nije?” Kaijeve su se usne bolno trznule. Bio je to skoro osmijeh.
“Ne.”
“Dobro”, uzvrati Kai i kimne glavom.

 

***

Snijeg je odavno odsjekao kuću na osami od ostatka svijeta. Vatra je na ognjištu veselo palucala dok se miris pečenih krumpira širio kućom.
“Kai, je l’ ti znaš nešto drugo speći osim krumpira?” Gerda je u dnevnoj sobi kitila bor. Istina, nije baš ličio na bor, onako malen i zdepast, ali je Gerda bila sretna jer je to bilo prvo drvce koje je uneseno u kuću od Isine smrti. Drvce koje je smjela okititi. I imati Božić.
“Vjerojatno da. Da mi se da peći nešto drugo.” Smijeh natjera Gerdu da ode do kuhinje. Na stolu je počasno mjesto zauzimala ogromna zdjela s pečenim krumpirima, narančastim i sjajnim poput krvavih polumjeseca. Oko zdjele se nalazio bezbroj ukrasa od papira.
“Ti si ih napravio?” upita Gerda, uzimajući jednu po jednu papirnatu životinju u ruke.
“A nego tko bi?”
“Divni su. Predivni.” Gerda digne pogled. Kai ju je promatrao. Gerda se nasmije, a za njom i Kai. I smijeh ispuni kuhinju kao nekad prije. Kad su bili isti.

Kao što su sad. Isti.

 

 

2016.